Deveto izdanje festivala "Uhvati film – Banjaluka" biće održano od 9. do 11. oktobra. Ovaj festival obuhvata projekcije filmova na temu invalidnosti kao i prateće programe.
Dušica Lipovac, direktorica festivala za BUKU govori o programu festivala, glavnoj temi i idejama vodiljama pri realizaciji ovog događaja.
Dušice, pred nama je novo izdanje Filmskog festivala „Uhvati film“. Možeš li nam reći nešto više o samom programu koji je planiran?
Deveto izdanje Filmskog festivala „Uhvati film – Banja Luka“ održaće se u periodu od 9. do 11. oktobra 2019. godine u Banjaluci. Ovogodišnji Festival podržali su Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, Grad Banja Luka, Specijalna biblioteka za slijepa i slabodvida lica Republike Srpske, CineStar cinemas BIH, Vitinka i Vitaminka, a generalni medijski pokrovitelj je Radio-televizija Republike Srpske. Svečano otvaranje je zakazano za 9. oktobar u CineStar-u cinemas (Delta Planet), sa početkom u 18.30 časova. 1. veče Festivala otvoriće kratki film/video „Ne izostavljajte nas“, koji je rađen u produkciji Radio-televizije Republike Srpske, a na ideju Servis centar "Dajte nam šansu-Zvjezdice" Banja Luka. Drugi i treći dan Festivala, 10. i 11. oktobar, program se nastavlja u Muzičkom paviljonu „Staklenac“, sa početkom u 16.00 časova. U toku trodnevnog „Uhvati film“ festivala biće prikazano 24 filma. Filmska ostvarenja nam dolaze iz Rusije, Italije, Njemačke, Španije, Francuske i Indije. Prateći program Festivala su: izložba fotografija, panel diskusije „Razbijajući predrasude kroz umjetnost“ i „Žena juče, danas, sutra“, te performans „Poesy za jednu osobu“. Na ovogodišnji Konkurs za prijem filmova, koji je trajao 3 mjeseca, pristiglo je 586 filmova iz oko 50 zemalja svijeta, a selektorka Marijana Čanak je izabrala 79 filmova. Složila bih se sa njenom izjavom da “Snaga ovogodišnjeg Festivala “Uhvati film” više nije u tome da vas stavi u tuđe cipele, nego da vas izuje iz cipela.” Stručni žiri, koji čine predstavnici iz Bosne i Hercegovine (Banja Luka), Srbije (Novi Sad), Crne Gore i Hrvatske (Rijeka), izabrali su 39 filmova koji su se našli na festivalskom platnu u Novom Sadu, dok će u Banjaluci biti prikazano 24 filma. Festivalom „Uhvati film – Banjaluka“ želimo da doprinesemo smanjenju socijalne distance prema osobama sa invaliditetom, odnosno da se kroz filmsku umjetnost (putem promovisanja potencijala osoba sa invaliditetom) stvore uslovi za veću vidljivost i njihovo uključivanje u sve sfere društvenog života.
Koliko je film dobar medij da se kroz njega ukaže na probleme osoba sa invaliditetom?
Film kao snažan medij ima jak uticaj u prenošenju poruka kako na pojedinca tako i na širu društvenu zajednicu, a to je od presudnog značaja kako bi došlo do poboljšanja uslova života osoba s invaliditetom i rušenja svih predrasuda, stereotipa. Kroz filmove na temu invalidnosti mijenja se svijest, mijenjaju se stavovi ljudi o OSI. Ono što je bitno jeste da se same OSI osnažuju shvatajući da invaliditet ne smije da bude prepreka u ostvarivanju životnih ciljeva, da se od sjedenja u kući ništa ne može postići, već treba izaći iz zone komfora i pokrenuti se. Filmovi pulsiraju život, snagu, ljubav, volju za životom… Glavna vrijednost Festivla je to što razbija predrasude o osobama sa invaliditetom, navodi na razmišljanje o nama kao ravnopravnim pripadnicima društva, našim potrebama i mogućnostima. Film je poseban kao medij jer može dopreti do mnogo većeg broja ljudi u odnosu na npr. neku lokalnu televiziju. Na festival se svake godine prijavljuju filmovi iz oko 50 zemalja svijeta.
Šta je ove godine fokus festivala, ima li neka glavna tema koju želite fokusirati?
Umjetnost i kultura su veoma bitne, tako da se posljednje dvije godine fokusiramo na te teme jer kultura treba da bude pristupačna za sve, te da osobe s invaliditetom trebaju biti prepoznati kao stvaraoci i konzumenti. Ono što je novina ovogodišnjeg Festivala jeste što će se po prvi put održati u kino sali, tj. svečano otvaranje i prvo veče Festivala će biti održano u CineStaru-u Delta Planetu. Nažalost, iako je Banjaluka jedan od najpristupačnijih gradova u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, ustanove kulture nisu još u potpunosti pristupačene. Imamo Narodno pozorište RS koje je djelimično prilagođeno, tj. korisnik kolica može pristupiti samo velikoj sceni. Muzej savremene umjetnosti RS i Muzej RS možda su i napravili najveći iskorak jer, pored toga što je omogućeno kretanje kroz muzeje korisnicima kolica, u postavkama izložbi često mogu da se pogledaju i izložbe koje su pristupačne licima sa oštećenjem vida. Svakako јоš se mnogo toga mora uraditi na pristupačnosti ustanova kulture, kako bi bile pristupačne za sve njene građane i građanke.
Pored filmova na festivalu biće održan i prateći program u vidu izložbi i panela. Šta je u ovom segmentu festivala planirano?
Pored projekcije dokumentarnih, igranih i animiranih filmova na temu invalidnosti koji mijenjaju perspektive, prateći program festivala su izložba fotografija Tee Jagodić, konceptualne fotografkinje, poznate umjetnice iz Banjaluke. Modeli na fotografijama su članice Udruženja žena sa invaliditetom "NIKA", a fotografije su nastale za potrebe kalendara „NIKA 2019“ u okviru kampanje „Pristup pravdi za žene sa invaliditetom“ podržane od strane Fondacije za osnaživanje žena BiH.
Imaćemo dvije panel diskusije: „Razbijajući predrasude kroz umjetnost“ (moderator: Dušica Lipovac), a gosti će biti Tea Jagodić – konceptualna fotografkinja, Anja Kavić – režiserka, Vanja Čolić – diplomirana novinarka, viši stručni saradnik za inkluziju učenika sa posebnim obrazovnim potrebama u Ministarstvu prosvjete i kulture, Biljana Nedić – umjetnica, sportistkinja, aktivistkinja, Gordana Šekarić – operativni menadžer u Kulturnom centru „UADS“ i Želimir Radinović – direktor JU Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica RS. Ovdje će akcent biti stavljen na važnost učešća OSI u umjetničkom stvaralaštvu, njihovom profilisanju, te značaju institucija i organizacija koji su posvetili pažnju umjetnosti i kulturi, kao i umjetnicima koji su svojim radom rušili predrasude i tabue. Na kraju 2. dana Festivala imaćemo gosotovanje Nebojše Kuruzovića – „Poesy za jednu osobu“.
Panel diskusiju „Žena juče, danas, sutra“ će da moderira poznata aktivistkinja i pravnica Ana Kotur Erkić, dok će gosti biti Monika Ponjavić – filmska kritičarka, Dijana Tepšić – direktorica Play Team kreativne agencije iz Banjaluke i direktorica programa Regionalnog komunikacijskog događaja “Play Media Day”, Tanja Mandić Đokić – Đokić, sociološkinja, konsultantica za pitanja društveno marginalizovanih grupa i Alma Mujanović.
Koliko je ova tematika zanimljiva filmašima, koliko se režiseri bave ovom ozbiljnom temom?
Kod nas, tj. u BiH tema invalidnosti nije ili bar nije dovoljno prepoznata kao atraktivna kod filmskih strvaraoca. Filmovi koji su rađeni posljednjih godina uglavnom su nastali kroz projekte nevladinih organizacija koje se bave pitanjima osoba sa invaliditetom. Jedan od ciljeva "Uhvati film" festivala je da autori prepoznaju invalidnost kao temu o kojoj treba da se govori kroz sve oblike javne promocije pa tako i putem filma.
Sa druge strane, svake godine dobijamo preko 600 filmova iz oko 50 zemalja svijeta, koje na različite načine predstavljaju pitanja invalidosti. Kroz filmove možemo pretpostaviti sa koliko odgovornosti pristupaju izradi i snimanju filmova na temu invalidnosti. Upoznaju nas sa životima osoba sa invaliditetom u drugim zemljama, u različitim kulturama što daje posebnu notu filmovima. Posljednjih godina primjetno je da se snimaju filmovi na temu invalidnosti i osoba s invaliditetom prikazujući životne priče ljudi koji su uprkos svakodnevnim problemima, barijerima, predrasudama, nedostatku sistemske podrške uspjeli da ostvare svoje potencijale, uspješni su u svim sferama društvenog života, te u porodičnom životu. Akteri filmova su među nama svjesno se suočavajući sa realnim životnim problemima, ali su spremni da stvaraju promjene za bolje sutra. A sa druge strane, prikazuju se i životne priče osoba koji su zatvoreni u sopstvene životne prostore zbog barijera, predrasuda, diskiriminacije, nedostatka podrške ili žive u ruralnim područijima. Imamo i teme koje su još uvijek tabu teme kao što je seksualnost osoba sa invaliditetom, ali isto tako je ohrabrujuće što su žene sa invaliditetom hrabro idu kroz život. Našim festivalom mi idemo ka pomjeranju granica i mijenjanju perspektive, a zadatak selektora i stručnog žirija i jeste da pri izboru filmova obrate pažnju na takve filmove koji će mijenjati svijest posmatrajući invaliditet kroz prizmu socijalnog modela invalidnosti.
„Uhvati film“ u osnovi kroz filmove želi da promjeni na perspektivu u kojoj se invalidnost posmatra kao različitost. Različite su teme koje se ističu kao što su učešće osoba sa invaliditetom u umjetnosti, seksualnost, rušenje predrasuda i tabua, potreba za personalnom asistencijom, sport… Na “Uhvati film” festivalu se prikazuju filmovi koji su oslobođeni svake patetike i sažaljenja. U filmu “Wiki” (Poljska), koji je od strane stručnog žirija nagrađen za najbolji scenario, prepliće se niz tema od ljubavi, seksualnosti, predrasuda, do nasilja u porodici. Mladoj i radoznaloj djevojci Wiki, koja ima autizam, se uskraćuje pravo na ljubav, sekusalnost, jednom riječju život, od strane rigidnog društva. Reakcija publike zavisi od publike koja dolazi na festival, kao i od tema koje obrađuje odrećeni film. Na filmove niko ne ostaje ravnodušan jer izazivaju različite reakcije. Osobe sa invaliditetom uglavnom porede situacije koje prikazuju eventualno funkcionisanje OSI i njihov život u zemljama iz koje su filmovi, dok kada je u pitanju "običan" čovjek reakcije su različite: od tuge i sažaljenja do oduševljenja.
Jedan od ciljeva "Uhvati film" festivala je da autori prepoznaju invalidnost kao temu o kojoj treba da se govori kroz sve oblike javne promocije pa tako i putem filma.
U okviru panel diskusija biće održan razgovor na temu: „Žena juče, danas, sutra“. O kojim temama žena sa invaliditetom treba posebnu pažnju usmjeriti, o čemu se dovoljno ne priča?
Kada je u pitanju panel diskusija „Žena juče, danas, sutra“ fokus će biti na tome da je svaka od učesnica dala doprinos u kulturi kao djelatnosti, kulturi aktivizma i poštovanju različitosti, kao kulturnog bogatstva, te sa kojim su se preprekama suočile u svojim aktivnostima.
Žene sa invaliditetom suočavaju se sa barijerama u ostvarivanju svojih prava i u pojačanom su riziku od nasilja, što je jedan od najvećih problema o čemu se malo priča ili se “gura pod tepih”. Često smo posmatrane kroz naš invaliditet što dovodi do predrasuda i raznih stereotipa, te se osporava pravo na majčinstvo, porodicu, nedostupna je adekvatna zdravstvena zaštita. Bez obzira na svakodnevne prepreke, žene sa invaliditetom se ostvaruju kao majke, osnivaju svoje porodice, zaposlene su, aktivistkinje, te samim tim dolazi do rušenja svih predrasuda. Predrasude se razbijaju pozitivnim primjerima žena koje žive svoj život ne osvrćući se na predrasude i osnažene su. Važno je da radimo na eliminaciji diskriminacije žena, na njihovom osnaživanju, uspostavljanju ravnospravnosti i pojačamo učešće žena sa invaliditetom u donošenju odluka, kreiranju politika što će doprinijeti boljem položaju u svim sferama života kao što su umjetnost, obrazovanje, sport.
Koji su po tebi najveći problemi osoba sa invaliditetom u našem društvu?
Osobe sa invaliditetom se suočavaju sa mnogim preprekama u svojoj borbi za jednakost. I dalje je veliki broj nezaposlenih osoba sa invaliditetom koji žive od tuđe njege i pomoći u iznosu od 80 KM ili 170 KM, u zavisnosti kojoj kategoriji pripadaju, i od lične invalidnine 100 KM. Iako postoji Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, taj zakon se ne poštuje u onoj mjeri u kojoj bi trebalo. Osobe sa težim oblikom invaliditeta teže dolaze do posla zato što nemaju aistenciju pri radu. Jedan od najvažnijih preduslova za samostalan život osoba sa invaliditetom jeste usluga personalne asistencije, koja je Zakonom o socijalnoj zaštiti definisana kao prošireno pravo odnosno usluga, ali treba da se sistemski riješi jer jedino Grad Banjaluka ima Servis personalne asistencije, dok u drugim gradovima još uvijek nije zaživjela. Problem je i nepristupačnost, kako arhitektnoska tako i pristupu informacijama i komunikacijama. Mada se posljednjih godina dosta radi na pristupačnosti.
Ustanove kulture su arhitektonski nepristupačne za korisnike kolica, što OSI onemogućava da više posjećuju kulturne sadržaje u našem gradu, te da se više posvete umjetničkom stvaralaštvu.
Koliko je društveni angažman tebi pomogao u životu? Šta ti znači ta vrsta aktivizma?
U pokretu osoba sa invaliditetom sam već 18 godina, kada je, na neki način, i započeo moj društveni angažman, te sama spoznaja da se osobe sa invaliditetom moraju i trebaju aktivno uključivati u sve društvene segmente kako bi bili vidljiviji i da bi došlo do pozitivnih pomaka u društvu i prihvatanju nas. Aktivizam i uključenost u sve tokove oslobodio me svih stega i predrasuda kada je u pitanju invaliditet, a pored toga dosta sam se osnažila čemu su zaslužni moji roditelji, sestra i prijatelji, koji su mi uvijek bili najveća podrška. Počinjala sam od tematskih radionica zagovaranja, pisanja projekata, a nakon diplomiranja na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci (Odsjek za srpski jezik i književnost) pronalazila sam se i u novinarskim vodama što je doprinijelo mojoj kasnijoj saradnji sa medijima kao portparolka HO “Partner”. U filmskom stvaralaštvu bila sam koautorka dokumentarnog filma “Život poslije života”, a u skoriji vrijeme i akterka kratkometražnog dokumentarnog filma “Kako mi TO radimo?” u režiji Anje Kavić, koji je nastao u okviru projekta “Skini predrasude, obuci privlačnost”. Danas sam stigla do organizacije, zajedno sa timom, i stajanja iza Filmskog festivala ‘Uhvati film – Banjaluka”, rada u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske kao bibliotekarka i lektor. Aktivizam je put do samostalnosti i osjećaja korisnosti, a sama spoznaja da učinim značajan korak ka boljem sutra ili razgovorom motivišem drugu osobu sa invaliditetom da ide naprijed ma koliko god nekada bila teško, čini me srećnom i ispunjenom. Svaka prepreka na koju naiđemo a savladamo je stepenica više ka uspjehu i promjenama. Radim posao koji volim, ispunjava me da budem aktivna i uključena u organizaciju događaja i aktivnosti koji će da doprinesu mijenjanju svijesti javnosti o osobama sa invaliditetom.