Majka je stvarala u duhu apstrakcije, a otac je figurativni slikar, za razdoblje u kojemu radi pomalo i anakron, no talentiran.
Filozof umjetnosti
Jedno je sigurno: nisu dijelili isti pogled na slikarstvo.
Yves se, pak, odlučio na nešto posve drukčije. Monokromiju.
Yvesu Kleinu, filozofu umjetnosti, jednom od pionira i performansa i mononkromnog slikarstva, umjetniku koji je predvidio mnoga zbivanja u poslijeratnoj umjetnosti (minimalizam i pop art), koji je zajedno s Pierreom Restanyem osnovao pokret Novi realizam, otvorena je velika izložba u Genovi u Palazzo Ducale.
Počinje s umjetnikovom preokupacijom džudom, koji je godinu i pol vježbao u Japanu i preko kojeg se zainteresirao za zen, za pitanje praznine, ali i životne borbe. Po izložbi stoje njegovi citati i uz fotografije koje pokazuju umjetnika kako vježba ovu disciplinu: “Džudo je borba, borba je život, život je umjetnost”.
Prvo zen, a zatim konceptualna umjetnost, i to na više razina. U prostoru svira Kleinova “Monotona simfonija”, odnosno 24 minute svira jedna te ista nota, a zatim slijedi isto toliko tišine. Skladao ju je 1949. godine (tri godine prije Johna Cagea).
S “Monotonom simfonijom” korespondiraju i njegova monokromna platna: “Bila je 1947. godina kada mi je ideja monokromije, kao čistog, egzistencijalnog prostora pala na pamet. Ta me ideja toliko privukla da sam naslikao neka platna samo da vidim apsolutnu slobodu koja me je privukla. No, nisam to mogao zamisliti kao sliku dok jednog dana nisam samog sebe upitao: zašto ne?”
Prateći ovu ideju, dolazi do specifičnog pigmenta plave boje, koju je patentirao kao “Yves Klein Blue” (YKB).
U Palazzo Ducale, sagrađenom na prijelazu iz 13 u 14. stoljeće, postoji kapelica u koju se obitelj odlazila moliti, i taj je prostor sačuvan kakav je bio izvorno. Najbolji dijalog radova Yvesa Kleina s prostorom upravo je u ovoj kapelici: tamo je gigantsko plavo platno, 10 puta 5 metara, do sada rijetko izlagano.
Tri prijatelja
Plava boja nije nasumce odabrana. Yves i njegovi prijatelji, umjetnici Arman Fernandez i Claude Pascal, kada im je bilo 19 godina, leže na obali Južne Francuske i dijele svijet među sobom: Arman je izabrao zemlju, Claude riječi, a Yves nebo.
Izlažu se i fotodokumentacije “Antropometrija” koje se odvijaju ovako: prvo se okupi publika, svi su u svečanim odijelima, svira muzika, Kleinova simonija, a zatim dolaze goli modeli, koji ulaze u kante prepune plave boje te, prema njegovim uputstvima, slikaju svojim tijelima na platnima, krećući se polagano, kao u ritualu. Klein je isticao kako u ovim radovima nema ničega erotskog ili seksističkog, nikakvih aluzija, on promatra ljudsko tijelo poput kista na platnu.
Želim letjeti, umrijeti…
Izložen je i primjerak novine “Dimanche” (Nedjelja, novine samo za jedan dan). Novine koje su kombinacija fotomontaža i konceptualne umjetnosti tiska 1960. uoči Festivala avangarde u Parizu i prodaje na štandu.
U jednom katalogu predgovor izložbi njegovih monokromija 1961. piše ugledni kritičar, no slova su prekrižena debelom ravnom linijom. U ovom se radu vidi poveznica s našom Gorgonom, s čijim se protagonistima Klein dopisivao i hvalio ih.
Nešto kasnije, prostorija je posvećena simbolističkom radu supruge mu Rotraut.
Dok je pripremao svoju izložbu, 1962. godine, imao je dva infarkta. Prvi je preživio, drugi nije. Umro je nekoliko mjeseci prije nego što mu je Rotraut rodila sina Yvesa. Iste je te godine zapisao: “Želim letjeti, želim se potpuno stopiti sa životom, želim umrijeti…”. Tada je imao samo 34 godine.