Nakon sedam-osam prilično žestokih prangijaških godina u koje su stala dva eponimna albuma njihovog spin off banda Grinderman (2007. i 2010.) kao i jedan ‘redovni’ (‘Dig, Lazarus, Dig!!!’ iz 2008.), Nick Cave i njegovi Bad Seedsi na svom se 16. studijskom albumu (naravno ako ‘Abattoir Blues’ i ‘Lyre Of Orpheus’ brojimo kao zasebne albume, ako ne – onda 15-om) vraćaju zvuku iz sredine ‘90-ih.
Zvuku mračnom i melankoličnom, gustom i atmosferičnom, a koji je kulminirao na njihovom melodioznom remek-djelu ‘Boatman's Call’ iz 1997. Prvi je to album bez gitarista Micka Harveya, uz Cave-a posljednjeg među osnivačima Bad Seedsa koji je 2009. napustio band nakon 26 godina, dok se jedan drugi ‘barakaš’, Barry Admason vratio nakon frtalj stoljeća solo karijere (otišao još 1986.).
Neki će špekulirati da je izostanak Harveya među glavnim razlozima radikalnog zvučnog zaokreta/povratka na staro, no to zapravo uopće nije važno kad Cave & Seedsi ponovo imaju ovako jak album. Nema tu doduše nekih velikih iznenađenja – ovakve istovremeno minimalistički i bogato aranžirane, mračne kasnonoćne, intimističke, ponekad prljavo bluesy balade o ljubavi bez hepienda, žudnji, gubitku, smrti i naravno, čemu drugom nego Higgsovu bozonu (‘Higgs Bozon Blues’), Cave štanca već više od tri desetljeća, no ova konkretna hrpica baš mu je nekako dobro legla…
Album ima svega 9 pjesama i među njima nema slabe, neke se više naslanjaju na melodiju, a neke na onu na kilometar prepoznatljivu caveovsku, film-noire-ovsku, tjeskobnu, gotovo prijeteću atmosferu, no svima je zajedničko da svakim novim slušanjem otkrivaju nove slojeve i momente…
NAJBOLJE STVARI: ‘Mermaids’, ‘We No Who U R’, ‘Push The Sky Away’, ‘Wide Lovely Eyes’ i ‘Jubilee Street'…
Iako je rock svijet prepun raznih mračnjaka, Cave i dalje igra u vlastitoj ligi, u kojoj su on i njegovi Seedsi jedini klub.
Tekst je preuzet sa T portala