Drugim riječima, doživljavamo zajedničko iskustvo dijeljenja
osjećaja boli. Postoji sklad koji je svojstven dijeljenju zajedničkih
osjećaja, kao i zajedničkom razumijevanju. Kada osjećamo suosjećanje,
osjećamo tugu, razumijevanje i brigu za nečiju patnju. U dijeljenju te
zajedničke boli, a time i žalosti i zabrinutosti za osobe koje pate, mi
smo prisiljeni da mijenjamo svoje postupke prema njima. Pokazujemo
milost i ljubav prema osobama koje pate umjesto okrutnosti i odvajanja
od njih.
Sjetite
se vremena kada ste gledali film ili emisiju u kojoj je lik doživio
nešto strašno i veoma bolno i vi ste automatski imali fiziološku
senzaciju povezanosti sa tim likom. Odmah ste se povezali sa tom osobom i
razumjeli ih, kao i ono što im je potrebno. TO je suosjećanje. Sućut
dolazi automatski kada netko doživi bol sa kojom smo povezani i koju
razumijemo.
Kada se ne povezujemo sa nečim / nekim, jer se osjećamo odvojeno i različito od njih, mi ne osjećamo suosjećanje.
To
je razlog uspjeha naše mesne industrije. Odrasli smo sa našim
obiteljskim psom i zato što imamo vezu s njime, mi smo povezani sa
njegovim iskustvima. Ideja da pojedemo psa nas užasava jer za njega
osjećamo suosjećanje. Međutim, osjećamo se odvojeno od krave i nemamo
vezu s njom. Ne povezujemo se sa njom, pa nas ideja da pojedemo
hamburger ne užasava. Nemamo suosjećanje za kravu.
Osoba koja
doživi zajedničku bol sa nekim / nečim i toga je svjesna, nesposobna je
nanijeti istu bol toj osobi / životinji . To je i jedan od razloga zbog
kojeg osobe koje su preživjele teška zlostavljanja često prestanu jesti
meso.
Kada nemamo suosjećanje mi propagiramo okrutnost prema
stvarima / živim bićima sa kojima ne osjećamo da dijelimo išta
zajedničko.
Ako sebe vidimo kao potpuno zdrave, nećemo imati suosjećanja sa ljudima koji su psihički bolesni.
Mi
ćemo ih tretirati kao da su opasni za društvo i ljutiti se na njih, jer
se oni ne mogu ‘preko noci promijeniti i ozdraviti’, i izbaciti ih iz
društva, nerazumijevajući njihove potrebe ( jer se ne uspijevamo
povezati sa njima), i na taj način još više povećati njihovu patnju i
odmoci im, umjesto da im pomognemo da se bolje osjećaju.
Ne
osjećamo suosjećanje prema paukovima. Namjerno ćemo stati na njih da ih
zgazimo i uvjereni smo kako je to dobar čin. Mnogi bogati ljudi nemaju
suosjećanja za siromašne, ne osjećaju se povezani sa njima i smatraju ih
lijenima. Kod osobe koja pati ne može doći do stvarne pozitivne i
učinkovite promjene u odnosu sa osobom koja se ne osjeća dovoljno duboko
povezana sa njom, ne razumije njen model svijeta niti njene potrebe.
Suosjećanje
se pojavljuje kao prirodan rezultat povezivanja s nečijim patnjama.
Stoga, sve što trebamo kako bismo razvili suosjećanje je da SVJESNO
TRAŽIMO NAČINE KAKO DA SE POVEŽEMO SA NEČIJOM BOLI. Ako smo
prestravljeni sa tom idejom, trebamo se upitati ZAŠTO nas to toliko
plaši? Što mislim da će se loše dogoditi ako se povežem, ili osjećam
blisko toj osobi ili sam ista kao ona? Potrebno je da sa suosjećanjem
filtriramo misli koje su rezultat postavljanja ovog pitanja.
Trebamo pronaći taj dio nas ( iza naših misli )koji se plaši i imati suosjećanje za taj dio sebe.
Do
pravog suosjećanja može doći jedino kada više ne hranimo ideju
različitosti već istovjetnosti i zajedničkosti, kada svjesno počinjemo
tražiti po čemu smo mi to ISTI kao i netko drugi. Pokušajmo svjesno ići u
pravcu potpuno suprotnom od onog koji je prirodan našem egu, a to je da
tražimo po čemu se mi razlikujemo drugih.
Dakle, ako nam je teško
razviti suosjećanje prema nekoj osobi, posvetimo toj osobi nase vrijeme
i pažnju, da budemo sa njom, da učimo od nje i da je razumijemo. Nakon
toga ( ako se to već prirodno nije desilo ), svjesno potražimo sve što
nas čini istim sa tom osobom. Iz tog mjesta potražimo načine kako da se
povežemo sa njihovom boli.
Kako je vaša bol ista kao i njihova
bol? Možete li identificirati njihovu bol? Pogedajte svoj život unatrag.
Kada ste doživjeli takvu bol? Sjetite se kako ste se osjećali. Sjetite
se što sto mislili. Što vam je zaista bilo potrebno tada, kada ste bili u
toj boli?
Povezanost i suosjećanje proizlaze iz prirodne
pretpostake ove perspective, umjesto perspektive gdje smo odvojeni i
različiti od drugih.
Kao
ljudi, nemamo suosjećanja sami za sebe, a razlog za to je
fragmentacija. Ako nemamo načina da iscijelimo i integriramo traumu iz
djetinjstva mi se moramo disocirati od nje. Kada dodje do toga, radi
samoodržanja, naša se svijest dijeli. U tom trenutku mi od sebe guramo
taj aspekt sebe koji proživljava bol, odbacujemo ga i poričemo, i
identificiramo se sa aspektom sebe koji ne osjeća tu ranjivost. Ali zato
što u tom trenutku nemamo načina da postanemo dva različita čovjeka
umjesto toga, osjećaj Nas postaje fragmentiran. Pa iako imamo jedno
tijelo, unutar tog tijela, počinjemo baratati sa više unutarnjih ja.
Neke zakopamo duboko u podsvijest i nikada više im ne dopustimo da vide
svjetlo dana.
Disocijacijom, razdvajanjem i odvajanjem od aspekta
nas koji osjeća ranjivost i patnju u tom trenutku ( u korist
identifikacije s aspektom koji to ne osjeća ), mi se smatramo
“različitim” od tog aspekta. Više se ne povezujemo sa njime. Zato smo
sposobni propagirati ista zlostavljanja kroz koja smo sami prošli kao
djeca. To je isto razlog zbog kojeg su nas naši roditelji mogli
prisiliti da napustimo svoje snove kako bi se bavili nečim racionalnim i
praktičnim po njihovom izboru, pa to mi sami onda opet ponavljamo sa
našom djecom, ne povezujući se sa mukom, boli i patnjom kroz koju smo
sami prošli, pa tako ni sa mukom, boli i patnjom naše djece.
Da
bismo se oslobodili patnje, moramo ponovno integrirati one aspekte
unutar nas koje smo se odgurnuli od sebe ( tako što smo se odvojili i
disocirali od njih ).
Moramo ih ponovno uključiti kao dio nas i
tako razviti suosjećanje prema “drugom dijelu nas”, koji je zapravo
uvijek bio dio nas.
Unutarnje dijete je samo jedan od primjera
mnogih takvih dijelova Sebe ( dijelova svijesti ) koji postoje. I baš
zbog toga najlakše razvijamo vlastito samosuosjećanje kada smo prisutni s
unutarnjim djetetom u nama, kada učimo o njemu i kada ga pokušamo
razumijeti.
Sljedeći koraci su vrlo jednostavni jer ćete se lako
povezati sa svojim unutarnjim djetetom koje je već dio vas… A onda ( ako
to već nije prirodno dogodilo), počnite sami svjesno tražiti sve ono po
čemu ste isti kao vaše unutarnje dijete. Nakon toga, pokušajte se
povezati sa boli vašeg unutarnjeg djeteta.
Po čemu je vaša bol
ista kao i njihova bol? Možete li identificirati njihovu bol? Neka vam
vaše unutarnje dijete pokaže vašu prošlost. Sjetite se kada ste
doživjeli tu bol. Sjetite se kako ste se osjećali. Sjetite se što ste
mislili. Što vam je zaista bilo potrebno tada kada ste bili u toj boli?
Kako
to sada možete dati sebi i drugima? Do povezanosti sažaljenja i
suosjećanja s ovim dijelom sebe prirodno dolazi kada pretpostavimo OVU
perspektivu umjesto perspektive gdje smo odvojeni od našeg unutarnjeg
djeteta i gdje smo različiti od njega, i još gore, kada pretpostavimo da
smo odrasli i da dijete u nama i ne postoji.
Potrebno je proći kroz taj proces sa SVIM dijelovima unutar nas (sa svim aspektima sebe).
Kada
to učinimo, svjetlo suosjećanja pridonijeti će integraciji naših
fragmentiranih aspekata. Osjećat ćemo se više cjeloviti. Naš sram će
ispariti u svjetlu našeg suosjećanja, kao što sunčevo svjetlo topi led.
Mi ćemo poduzeti korake prema sebi koji su usklađeni sa suosjećanjem.
Dati
ću vam primjer: Zamislite da imamo političara koji je okrutni diktator.
Zamislite da je on u djetinjstvu imao je oca koji ga je kažnjavao,
sramio i odbacivao svaki puta kada nije bio najbolji u nečem . Možda ga
je otac prozivao gubitnikom. Pošto nije znao kako da razriješi bol tog
iskustva, a isto tako, da bi zadržao ljubav svog oca, on se morao
odsijeći od aspekta sebe koji se osjećao kao neuspjeh, kao gubitnik i od
boli vlastitih osjećaja da možda nije dovoljno dobar.
Morao
se poistovjetiti sa stranom sebe koja je pobjednik. Morao je prikriti
stranu sebe koja se nikada nije osjećala dovoljno dobra sa dostignućima,
tako da je vise ne vidi. Morao je odbaciti svaki osjećaj, misao,
postupak ili osobu koju je njegov otac povezivao sa gubitnikom. Morao je
sebe vidjeti potpuno drugačije od njih. I pošto ih odgurnuo tako daleko
od sebe, aspekat sebe sa kojim se poistovjetio se sada više ne može
povezati sa njima. Sada je on taj koji ih sve zove gubitnicima. On je
sada taj koji svojim postupcima povećava njihovu patnju misleći da to
zaslužuju.
I sve dok se ne vrati strani sebe koja se osjeća da
nije dovoljno dobra, kako bi mogao osjećati suosjećanje za nju (strana
koja je pretrpjela bol odbacivanja i sramljenja od strane njegova oca),
on se neće uspjeti povezati sa ljudima koje je svrstao u kategoriju
“različiti od mene jer su gubitnici”.On će nastaviti propagirati
odvajanje i okrutnost prema ljudima, bez namjere da im pomogne i
zadovolji njihove potrebe.
Naš svijet funkcionira poput zrcala.
Fragmentacija u svijetu koja se očituje kroz ratove, predrasude i
klaonice, samo je odraz našeg unutarnjeg stanja fragmentacije.
Kada suosjećanje postane stanje našeg unutarnjeg Ja – to će biti stanje našeg vanjskog svijeta.
I tada će spontano moći doći do integracije svijeta.
Često
je mnogo lakše osjetiti osjećaj povezanosti sa nekim tko pati, nego sa
osobom koja je radosna. Naša vlastita patnja ima ogroman utjecaj na naše
biće. Kada vidimo da netko pati na isti način kao i mi, mi automatski
osjećamo zajedništvo i povezanost sa tom osobom.
Ali nije radost
na ovoj planeti ta, koja treba naše suosjećanje, jer nije radost ta koja
stvara probleme izmedju nas na ovoj zemlji. Nego naš nedostatak
suosjećanja. Naše nedonošenje odluke da se duboko povežemo jedni sa
drugima i da se vidimo kao isti.
Suosjećanje je najkritičnija
stvar za razvoj ljudske rase. Preživljavanje naše vrste ovisi o
suosjećanju. I vise nemamo vremena za čekanje da se suosjećanje samo i
spontano desi.
Mi SADA moramo poduzeti korake kako bismo pomogli da se ono probudi.
AUTOR: Teal Swan ( Kipar na nebu, Sjene prije svitanja, Proces Kompletiranja )
Sa engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatic ( www.angelicahorvatic.com )