Robert D. Stolorow jedan je od osnivača Internacionalnog vijeća za self psihološku psihoterapiju, koje se razvijalo tijekom 25 godina od vremena svog osnivača Heinza Kohuta godine 1980. nazvanog “Odbor za self psihološke publikacije”. 1995. Robert D. Stolorow nagrađen je istaknutim znanstvenim priznanjem za svoj rad na podučju psihoterapije (od strane Odsjeka za psihoanalizu Američke asocijacije psihologa). Dr. Stolorow je predavač, učitelj i supervizor na nacionalnoj i internacionalnoj sceni od početaka svoje karijere. Osnivač je, predavač i supervizor analitičar na Institutu intersubjektivne psihoterapije u New Yorku. Autor je i koautor više desetaka publikacija na području psihoanalize, osobito u području intersubjektivne teorije i pristupa u psihoterapiji, poznat i po uvođenju fenomenologije, konstektualizma i post kartezijanske psihoanalize u područje tzv. dubinske psihologije. U svojim posljednjim knjigama bavi se područjem traume i ljudske egzistencije, što je i povod ovog našeg intervjua.
Kako biste rekli da osoba koja je proživjela traumu vidi svijet? Kako možemo prepoznati čovjeka koji prolazi ili pati od neke vrste traume?
Tvrdim da srž emocionalne traume leži u rušenju onoga što nazivam apsolutizam svakodnevnog života – sistemu iluzornih vjerovanja koji nam omogućavaju da funkcioniramo u svijetu, kojeg zahvaljujući tim uvjerenjima percipiramo kao stabilan, predvidljiv i siguran svijet. Traumatsko porušavanje tog vjerovanja je ogroman gubitak ljudske nevinosti vjerovanja, posljedica čega je razotkrivanje neizbježne neizvjesnosti našeg postojanja u svijetu koji je nestabilan, nepredvidljiv i u kojem ni sigurnost ni kontinuitet ne može biti osigurana. Emocionalna trauma dovodi nas licem u lice s našom egzistencijalnom ranjivošću, sa smrću i s gubitkom kao mogućnostima koje definiraju našu egzistenciju, kao obrise konstantnih prijetnji. Ogoljen od svojih zaštitničkih iluzija i vjerovanja u stabilnost, svakodnevni život gubi svoje značenje i traumatizirana osoba se osjeća anksiozno i preplašeno, više nije sigurna kod kuće.
Možete li nam objasniti zašto vrijeme ne liječi rane kako volimo reći, odnosno traumu? Trauma se može desiti bilo kome od nas u bilo kojem trenutku našeg života, postoji li razlika kako je doživljavamo u djetinjstvu ili u zrelosti?
Ja koristim termin portkey koji sam posudio iz Harry Pottera kako bih opisao dubok utjecaj emocionalne traume na naš doživjaj vremena. Harry je doživio traumu u nekoliko navrata, bio je umalo ubijen od strane ubojice svojih roditelja i ostavljen na brigu obitelji koja se prema njemu odnosila brutalno. Harry se izdigao iz pepela devastirajuće traume kao čarobnjak koji posjeduje čudesne magične moći, no ipak ostao je zarobljen u svojoj prvotnoj traumi i u stalnom strahu od odmazde ubojice njegovih roditelja. Kao čarobnjak otkriva portkeys – objekte koji ga teleportiraju na drugo mjesto, prilikom čega se poništava vrijeme koje je potrebno kako biste putovali s jednog mjesta na drugo. Potrkeys kod traumatskog iskustva vraćaju nas na isto mjesto u prošlost, uvijek iznova proživljavamo istu traumu. Doživljaj takvih portkeys povrataka u traumu, može porušiti naš osjećaj cjelovitosti selfa, postojanosti u kontinuitetu vremena.
Trauma devastirajuće utječe na naš uobičajen linerani doživljaj i cjelovitost našeg iskustva vremena, naš osjećaj povezanosti od prošlosti prema otvorenoj budućnosti. Doživljaj emocionalne traume postaje zamrznuta slika vječne sadašnjosti u kojoj ostajemo zauvijek ili na koju smo osuđeni neprestano se vraćati putem portkeysa i “praćki i strijela sudbine nasilne” (Hamlet op.a.) koje nam život stalno podastire. U području traume svo vrijeme trajanja i tijek vremena se urušavaju, prošlost postaje sadašnjost a budućnost gubi svu smisao osim beskrajnog ponavljanja. Drugim riječima, trauma je bezvremenska. Nadalje, s obzirom da trauma tako duboko modificira naše uobičajeno poimanje vremena, traumatizirana osoba doslovce živi u drugoj vrsti realnosti, potpuno drukčijoj od one koju drugi poimaju. Ovaj osjećaj različitosti, zauzvrat doprinosi i osjećaju isključenosti i udaljenosti od drugih ljudi koje traumatiziranu osobu drži u zamci. Trauma u ranom djetinjstvu je osobito razarajuća utoliko što se sustav stabilnog uvjerenja u apsolutizam svakodnevnog života, nema prilike ni razviti u potpunosti pa je osjećaj nesigurnosti još izraženiji i dublji.
Kao što vam je vjerojatno poznato, na ovom našem području zemalja bivše Jugoslavije i sami smo pretrpjeli ratnu traumu prije dvadesetak godina. Zemlje polako uspostavljaju, kulturni, politički, ekonomski dijalog, no vidljivo je kako i sami tvrdite da vrijeme ipak ne liječi rane. Kakva retorika pomaže u nošenju s traumama u takvim društvima?
To bi bila retorika spremna za suočavanje s prošlosti, koja prihvaća u svoj dijalog uobičajene i bolne egzistencijalne ranjivosti koje su razotkrivene tom trajnom kolektivnom traumom.
Kao nacija svjedoci smo činjenice da brojni ljudi boluju od PTSP-a uslijed ratnih događanja. Koji su važni aspekti u liječenju tih ljudi, kako mi kao zajednica, obitelj, prijatelji možemo pomoći?
Glavnu stvar koju bih istakao, kao i moj kolega Dr. Russel Car (službeni psihijatar pri Američkim marincima), koji je u svoj rad implementirao moje ideje pristupa liječenju ljudima koji pate od traume kao direktne posljedice sudjelovanja u bitkama, ne okrećite glave od ljudi koji su doživjeli traumu.
U svom Eseju o značenju i retorici Zla: Auschwitz i Bin Laden, spominjete važnost distinkcije između retorike i samog značenja riječi zlo. Možete li nam to malo elaborirati i koja je poveznica zla i religije?
Pitanje značenja zla je interpretativno pitanje: na što mi mislimo kada koristimo riječ “zlo”? Suprotno, retorika zla uobičava koristiti riječ “zlo” u službi ideologije i politike. Sjeme retorike zla može se pronaći u drevnoj religijskoj ideologiji, s korijenima u Perziji, sačuvanoj u modernom religijskom fundamentalizmu, poznatom kao “manihejizam” – ideja kojom se tijek povijesti objašnjava kao vječna borba između sila dobra i sila zla. U retorici zla manihejizam je korišten u političke svrhe – jedna grupa sadržava sile dobra, naspram druge grupe koja sadržava sile zla. Preko takvih obilježja, koji su nedvojbeno nacionalistički i etnocentrički, politički ciljevi jednih opravdavaju se izvršenjem božje volje.
U skladu s prethodnim pitanjem možete li nam iz pozicije self psihologije objasniti američku opsednutost ratom protiv terorizma i sveprisutnu globalnu, mogu reći i hrvatsku sklonost vjerovanju teorijama urote?
Traumatizirane osobe vrlo često pokušavaju nadomjestiti traumom razrušene iluzije u sigurnost svijeta i postojanja, kroz nekakvu formu koju bih nazvao “ideologijom uskrsnuća”. Teroristički napad 11. rujna bio je devastirajuća kolektivna trauma koja je napravila pukotinu na američkoj psihičkoj strukturi.
U toj zastrašujućoj činjenici da čak i Amerika može biti napadnuta na vlastitom tlu, terorističkim napadom 11. rujna srušile su se američke kolektivne iluzije o sigurnosti, neranjivosti i grandiozne vjere u nepobjedivost, iluzije koje su dugo vremena bile sastavnice američkog povijesnog identiteta. U vremenu rušenja takvih iluzija Amerikanci su bili privučeni tzv. “teorijama uskrsnuća” koje su obećavale nadomještanje izgubljenih grandioznih iluzija. Nakon 11. rujna Busheva administracija objavila je rat globalnom terorizmu i uvukla Ameriku u sveti križarski rat koji je onemogućio Amerikancima da se oslobode traume. Izabrani od Boga, da oslobode svijet od zla, Amerikanci su izbjegli mučno razotkrivanje rana uzrokovanih napadom i ponovno se osjetili velikima, snažnima i božanskima.
U svojim radovima opisujete naše vrijeme kao “doba Traume”, što nije teško uvidjeti u vremenu u kojem smo suočeni sa permanentnim prijetnjama globalnog ekonomskog kolapsa, globalnog terorizma, globalnog zatopljenja… lista ide unedogled. Koje su moguće posljedice individualne i kolektivne traume koje proživljavamo?
Moguće je navesti nekoliko posljedica bilo individulane bilo kolektive traume. Ukoliko se uspostavi ono što ja zovem relacijskim domom – kontekstom ljudskog razumijevanja, traumatiziranja stanja se mogu sadržavati i evetualno integrirati u osobu, tada traumatizirana osoba može krenuti naprijed prema autentičnijem načinu bivanja, u kojem se egzistencijalne rane prihvaćaju radije nego da se prevladavaju. No češće se događa da u nedostatku takvog relacijskog doma – konteksta razumijevanja, onaj koji doživljava traumu podliježe različitim formama disocijativnog mrtvila. Kao što sam spomenuo u odgovoru na prethodno pitanje, jedna od posljedica je da traumatizirane osobe prihvate neku formu ideologije usksrnuća – kolektivnog vjerovanja koje vraća u život iluzorne apsolutizme koji su porušeni.
Kako biste objasnili ideologije koje stoje iza naših društava? Možemo li ih razlikovati, postoje li alternative?
Mislim da se nema što dodati za ideologije, alternativa je kontekst međusobnog empatičnog razumijevanja. Zamislite društvo u kojem je obveza osigurati relacijski dom za emocionalnu bol koja je inherentna traumatskom utjecaju svijesti o našoj dovršenosti, kao rašireni etički princip. U takvom društvu ljudska bića bila bi sposobnija živjeti s egzistencijalnom ranjivošću, tjeskobom, tugom, umjesto okretanja ka destruktivnom ideološkom izbjegavanju istih. U takvom društvenom kontekstu bila bi moguća nova forma identiteta, bazirana na posjedovanju, radije nego na prikrivanju naše egzistencijalne ranjivosti. Ranjivost koja pronalazi prijemljiv relacijski dom može se bez pukotina integrirati u ono što shvaćamo i doživljavamo kada sebe razumijevamo kao ljudska bića. Nova forma ljudske solidarnosti također postaje moguća s korijenima ne u raširenoj grandioznosti ideologija uskrsnuća, već u prepoznavanju, poštovanju i dijeljenju osjećaja vezanih uz naše egzistencijalnu dovršenost. Ako možemo pomoći jedni drugima da sadržavamo mrak, radije nego da ga izbjegavamo, možda ćemo jednog dana moći vidjeti i svjetlo.
Mogu reći da u našim krajevima patimo od još jedne traume, pod zajedničkim imenom korupcija. Veliki broj ljudi na važnim političkim, ekonomskim i institucionalnim pozicijama je na putu prema zatvorima, ili je već u njima. Ukoliko otvorite dnevne novine ili gledate vijesti, nemali broj sadržaja bavi se upravo ovom tematikom. Vlada opća atmsfera gubitka povjerenja u institucije, masovni mediji ponašaju se kao javni progonitelji i heroji u posjedu istine. Živimo u amtosferi linča. Ljudi se osjećaju izdanima, usamljenima i bez jasnog plana kako promijeniti sistem, uz raširenu paranoju straha od ulaska u EU. Kako povratiti ovo povjerenje, ako znamo da bolesno društvo stvara bolesnog pojedinca? Kako vjerovati vlastitom doživljaju?
Ovo što se opisali je rušenje specifičnog dijela apsolutizma svakodnevice, narušavanje vjerovanja u ispravnost drugog ljudskog bića. Jedini način povratka povjerenja kojeg mogu smisliti jest dijalog, dijalog i još dijaloga.
Spomenuli ste empatiju kao preduvjet razumijevanju, što je za vas empatija?
Empatija je proces u kojem pokušavamo zamisliti i razumjeti emocionalna iskustva drugih ljudi. Vjerujem da svi mi tražimo empatično razumijevanje drugih preispitujući naš vlastiti svijet emocionalnih iskustava kako bismo pronašli analogije koje će nam pomoći da shvatimo kako se drugi osjećaju.
Želite li možda još nešto dodati na samom kraju ovog našeg intervuja?
Nikad, nikad se nemojte okrenuti od traume!
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala Halter