Reditelj govori za „Večernje novosti“ uoči premijere “Đavolijade”, o Bulgakovu i porazu zdravog razuma, smislu i apsurdu, Šekspiru…
REDITELj Nikita Milivojević u novu kalendarsku godinu ulazi na sebi svojstven, nesvakidašnji način: stvaralačku energiju podelio je između Šapca i Londona, Bulgakova i Šekspira, “Đavolijade” i “Henrija Šestog”… Delo engleskog klasika (za koje je uradio i adaptaciju) biće na proleće premijerno odigrano na sceni čuvenog Glob teatra u izvođenju ansambla Narodnog pozorišta, a Milivojević kaže da, iako je nastalo krajem 16. veka, “naša je priča, naš materijal sto posto”.
– Ovo je priča o tome kako Englezi zbog nesloge, razdora i unutrašnjih borbi za vlast, posle stogodišnjeg rata u Francuskoj, gube svoje teritorije. Jednostavno, proćerdali su sve ono što su pre njih stekli njihovi očevi. To je ono što mi živimo ovde… – reči su reditelja.
Ali pre velikog predstavljanja naših umetnika pred engleskom publikom, Milivojević će se u subotu veče pokloniti Šapčanima. Ovog puta, odabrao je Bulgakova i jedan manje poznat naslov:
– Izbor “Đavolijade” je dosta stara želja. I meni se, baš kao i mom glavnom junaku, stvarnost često učini kao nekakva “đavolijada”. Zanimljivo je što je to, između ostalog, priča o gubljenju identiteta. U društvu u kojem ništa nije sigurno,naravno da je lako izgubiti i vlastiti identitet. Važno mi je i što je to komedija, zapravo nekakva “tragična farsa”. Mada i samo delo Bulgakova, njegov život, vreme u kojem je pisao i kako je pisao, dovoljan su razlog da se njime danas bavimo. Bio je nemir za tadašnji Sovjetski Savez, savest društva. Njegova borba da bude nezavisan, slobodan pisac, gotovo je potresna. Dok sam razmišljao o njemu pripremajući predstavu, došao sam do zaključka da je često kao umetnik bio hrabriji i časniji pod Staljinom nego mi danas. Namerno prećutkivan, emigrant u vlastitoj domovini, potpuno prognan iz književnog života!
Šta vam je najinspirativnije u njegovom delu?
– Bulgakov je jedan od mojih omiljenih pisaca. Volim tu neverovatnu maštu prepunu čudesnih detalja. Njegova opažanja su fantastična. Sve krene normalno i logično, lako kao kod Gogolja – gotovo od šale, realistički na neki način. A onda, malo pomalo, kako priča odmiče, njegova misao dobija nejneverovatnije oblike. Sve se pretvara u fantazmagoriju, iracionalno, neprestano se mešaju tragično i groteskno. Tu negde, po pravilu, uvek vreba i neki mangupski podsmeh. I, sve više imate utisak da to što se dešava je obična lakrdija, “nadrealistička šala”.
Kažete da u onome što se dešava junaku Korotkovu prepoznajemo priču o “porazu zdravog razuma”. Takav poraz danas i te kako osećamo u svim segmentima života?
– Nedavno sam u prodavnici slučajno o nekome čuo sledeći komentar: “Ma, on je suviše pošten, odgovoran. Pametan je i talentovan, to je sve OK. Ali nije dovoljno pokvaren za tu vrstu posla. Mora da bude neko lukaviji, pokvareniji. Mora da bude bezobrazan!” Eto, to je kao neka scena iz “Đavolijade”. Već dugo imam tu istu zapitanost i, očigledno, i dalje nemam odgovor na pitanje kako nam se desila sva ta nakazna logika… Kako se uopšte desilo da je nenormalno postalo normalno, nemoguće moguće, ono nedokazivo da se uporno dokazuje? Da je održivo ono što je očigledno neodrživo, glupost da se prikazuje kao lucidnost? Kada i kako je, uopšte, počeo da se uspostavlja taj neverovatno nakaradni sistem vrednosti?! Sve mi se to čini kao poraz zdravog razuma.
Prethodna šabačka predstava (“Događaj u stanu broj dva”), inače vaš autorski projekat, bavila se filozofijom apsurda i ruskom avangardom na početku 20. veka. Da li ste i sada na istom tragu i tematskom krugu?
– Da, i meni se čini kako postoji jedno konstantno osećanje “apsurdnosti”, koje kao talog prepoznajem u mnogim svojim predstavama. I tu zaista kao da postoji nekakav “tematski krug”. U stvari, više je neko snažno osećanje odsustva smisla, u svakodnevnom životu i uopšte. Pretpostavljam da je to, pre svega, zato što u našoj vlastitoj stvarnosti postoji čitava jedna dimenzija života koja je nadrealna (apsurdna) i koja podrazumeva neverovatne kontraste. Nedostatak smisla postao je sveopšti problem. A kada nestane smisao, ostaje prazan prostor koji onda obično ispunjavaju razne besmislene pojave, reči, ljudi, ideje… Kod nas se, nažalost, decenijama unazad mnogo lagalo, haluciniralo, ksenofobiralo, poigravalo se sa idejama, ljudima, idealima – smislom. Kao rezultat, to teško nasleđe na kraju je imalo potpuni gubitak smisla! I zato mi se ponakad čini da je realnost u međuvremenu postala naša najveća fikcija. Što se tiče ruske avangarde, za mene je ona najfascinantniji period 20. veka.
Počele su probe “Henrija VI” u Narodnom?
– Većina ljudi iz pozorišnog sveta zna da “Henri VI” nije među najboljim Šekspirovim delima. U stvari, nije ni jedno od boljih. Naprotiv. To je njegovo prvo delo o kome i danas postoje različita mišljenja: da li je autentično, odnosno koliko je Šekspirovo, da li ga je više ruku pisalo…Kako god, meni se čini da u takvim komadima uvek postoji nešto što reditelju može biti posebno izazovno. A to je upravo njihova “nesavršenost”, te pukotine u kojima pronalazite prostor za rediteljsko domaštavanje, ugrađivanje nekih specifičnih stvari. Inače, imam posebnu ljubav prema “ranim radovima” velikih pisaca. Sa sličnim osećanjem radio sam “Masku” Crnjanskog ili “Platonova” Čehova… Kad sam u Londonu predložio ovu dramu, učinilo mi se kao da sam pomogao organizatorima birajući nešto o šta se, očigledno, drugi nisu baš otimali. S druge strane, još mnogo važnije mi je da je ovo, pre svega, priča o borbi za vlast u kojoj se zbog raznih sitnih interesa, spletki, mržnji, gubi nešto mnogo veće i značajnije. A kad kažete borba za vlast, spletke, nesloga – naravno, imate utisak da govorimo o našoj stvarnosti.
Režirali ste najveće klasike, neke i više puta. Postoji li ime kojim se niste bavili, a želeli biste?
– Recimo Ibzen. Mada, mislim da nemam nekakvu pravu želju da se njime bavim. Pisac je kod koga je gotovo sve u suprotnosti sa mojim osećanjem. Verovatno me zato i provocira da ga radim…
MALI I VELIKI
Još od osamdesetih godina prošlog veka i predstave “Jesi li ti to, Normane”, preko “Ćelave pevačice”, do prošlogodišnjeg “Događaja u stanu broj dva”, često se vraćate Šabačkom pozorištu. Zašto?
– Možda je najtačniji odgovor da se ovde uvek osećam dobrodošao, da je ljudima drago kad radimo zajedno i ništa im nije teško. Ta vrsta poverenja u teatru je veoma važna. Glumci se raduju probama, što više i nije tako uobičajeno u pozorištu. U takozvanim malim sredinama nema ni toliko te isprazne arogantnosti koju susrećete u “velikim” pozorištima, koja je ponekad stvarno smešna.
Tekst preuzet iz Večernjih Novosti