Što je htio Tomaž Pandur svojom inscenacijom Tolstoja u HNK-u? Zašto se posvetio panoramskoj vožnji romanom »Rat i mir«? Zašto je uopće posegnuo za epopejom čiju je sporu procesualnost tako teško spojiti s burnim kazališnim vremenom glumačke i gledateljske reakcije?
Zbunjeni komentari stručnije publike nakon Pandurove premijere svode se na ponavljanje i elaboraciju gornjih pitanja, a sudeći po četverosatnom trajanju predstave te linearnom slijedu događaja koji pratimo na sceni, autor dramatizacije Darko Lukić i dramaturginja Livija Pandur , plus »umjetnička suradnica« i dodatna dramaturginja Sanja Ivić (ujedno i ravnateljica Drame HNK), zajedno su s redateljem htjeli publici jednostavno prepričati sadržaj romana, sažeti ga i shematizirati, objasniti tko se za koga jest i nije vjenčao, koje su bitke dobivene a koje izgubljene, što je »formula« Nataše Rostove, a što je brzinski »kroki« Kneza Andreja.
Generalski štab
U rezultatu, predstava u četvrtom satu izvedbe prelazi u krajnje dekorativni cinizam prema čitavom postupku nabrajanja likova i rasplitanja paralelnih linija naracije, odnosno u agresivnu ironiju prema visokim idealima Tolstojevih likova. Pandur ih vidi kao prekobrojne statiste povijesti, ali i konkretne kazališne predstave u kojoj sudjeluju.
Pandura zapravo zanimaju generali: Napoleon (Bojan Navojec koji drži parodijski nadmene govore dok jaši gimnastičarskog konja), Kutuzov (Siniša Popović , zarobljen u »maglu« mokre maramice koju navlači preko lica, gubeći kontrolu nad svojim postrojbama) te vlastita redateljska pozicija velikog dirigenta ljudskog izvedbenog materijala.
To je egzemplarno kazalište osamdesetih: stalno na rubu sleta, bez psihološke dubine, isključivo dekorativnog političkog stava, veoma skupo i prepuno raskošnih slika, predvođeno redateljem/generalom koji se najprirodnije osjeća u punom zamahu velikih književnih mitova, uz koje onda lakše prolaze megalomanske produkcije redateljskih »vizija«. Ni Livio Badurina u roli arhetipskog Sluge nije napravio značajnu ulogu, jer nitko u predstavi nije razmislio o Tolstojevoj borbi protiv ruske institucije kmetstva ni o toliko bolnih tekstova ruskog klasika koji se izravno bave pobunom protiv bilo kakvog ljudskog sužanjstva. U Pandurovoj predstavi Sluga je samo servilni meštar ceremonije, osoba koja kontrolira dizanje i spuštanje zastora ili iznosi na scenu potrebne rekvizite. U njemu nema ni zerice bilo kakve pobune. Dapače, prema kraju predstave Sluga prerasta u televizijskog najavljivača i zabavljača.
Glumački odgovori
Tko je od glumaca ušao dublje u predložak predstave? Ponajprije Alma Prica , vjerojatno ponajbolja hrvatska komičarka, ovdje u roli somnabulne zatočenice očeva imanja te kasnije šefice bolničarki. Prica je pažljivo razmislila o svom liku Marije Bolkonske i posvetila mu se na poetski način na koji smo to nekoć bili navikli u Pandurovim predstavama: tako da iz njega izvuče novu kvalitetu, pažljivo upivši sve ono što je prethodno ponudio pisac.
Ali i Pricina je Marija svojevrsna »generalica«, kao što je to i Grofica Rostova u izvedbi »neprozirne«, hladne, pojačano krute Milene Zupančič . Isti taj model vojskovođe odlično igra i Pero Kvrgić kao stari Knez Bolkonski, bjesneći na svoju kćer i stalno joj naređujući; drečeći doslovce do falseta.
Mimo navedenog generalskog štaba, likovi se rasplinjuju. To se posebno odnosi na Gorana Grgića , koji ne komunicira apsolutno ništa od dobrote i čistoće Pierrea Bezuhova. U svojoj tipičnoj maniri pogurene ptice koja se oštrim kljunom obrušava na sve s kojima razgovara, ovaj je Bezuhov jezuit, a ne najveće srce majčice Rusije. Milan Pleština promašuje suštinu Andreja Bolkonskog: suzdržanost i dostojanstvo. Pleština je sve suprotno od toga: opor, neumjeren, katkad i vehementan, definitivno nesklon samoobuzdavanju.
Najveće razočaranje sigurno je Zrinka Cvitešić koja Natašu Rostovu igra kao da je u pitanju jako zaljubljiva šiparica, stalno spremna na hihotanje i skakutanje. Cvitešić ničim ne odaje da je Nataša Rostova jedan od najsrčanijih, najnijansiranijih i najpredanijih likova romana, za koji uopće nije bitna cupkava vanjština, a pogotovo ne »namještena« veselost.
Ivan Glowatzky (Nikolaj Rostov) i Nera Stipičević (Sonja Rostova) glumački su uvjerljivo tragali za tankom granicom bratske i erotske ljubavi, no redatelja nažalost taj problem nije naročito zanimao. Preblizu je velikoj Tolstojevoj temi ljudske velikodušnosti i njezine apoteoze koja prerasta u neku vrstu nasilja prema sebi, o kojoj Pandur nije rekao ni slovca.
Tu je i zamašit tehnički problem HNK-ova ansambla u cjelini, vezan za toliku nerazgovjetnost, brzinu, nepreciznost i šum izgovorenih glumačkih replika da ih je veliki dio publike bio prisiljen pratiti i razabirati upravo na engleskom titlovima projiciranima uz izvedbu; titlovima koji simuliraju kvaziinternacionalni kontekst izvedbe. Nije li uistinu apsurdno da je iz Tolstojeva predloška najprije izbačen francuski jezik, ali je onda nehotice izbačen i hrvatski jezik, tako da publika »lovi« uprizorenje uz pomoć prijevoda na engleski, namjenjenog nekoj budućoj festivalskoj ili koproducentskoj izvedbi?!
Hiperdizajn i njegov cinizam
Predstava se kreće poput velikog dinosaura jakih slika, obično svedivih na herojske poze iz obiteljskog portreta s medvjedom u pozadini ili na mahanje ogromnim zastavama, vijorenje lepršavim zastorima, duboko i ritualno klanjanje velikom crnom kvadratu, pretrčavanje glumaca lijevo ili desno pozornicom. Scenografiju potpisuje NUMEN (Sven Jonke i Nikola Radeljković ), a scenografija je ujedno i najveći domet ovog uprizorenja, u kojem se raskošni salonski lusteri spuštaju da bi se, popt hobotnice s mnogo krakova, rastvorili u nešto nalik na svjetlosne tenkove. Scenografija, međutim, nije dovoljan jamac kazališne predstave.
Pandurov »Rat i mir« moguće je pogledati kao relikviju kazališta koje je iznenađivalo prije trideset godina, danas ostavljajući dojam uznapredovalog redateljskog narcizma i hiperdizajnirane ispraznosti. Svejedno je da li te slike prodaju automobil ili Tolstojev roman: identično su općenite. Drugim riječima, Tomaž Pandur pada na onome što je nekoć bilo njegovo najjače oružje. Na scenskoj slici. Baš kao i crveni križ koji prati predstavu diljem zagrebačkih plakata, ta je formalna i formulaična ispraznost golih simbola izgubila moć podrivanja ma čijih očekivanja.
Tekst je preuzet iz Novog lista