U
ovoj opštoj histeriji i pomami za nedramskim, takozvanim postdramskim,
kvazidokumentarnim i pseudoesksperimentalnim pristupom u bajagi
savremenom teatru, šansu da u Narodnom pozorištu radim „Staklenu
menažeriju” doživljavam kao privilegiju. Režiram delo Tenesija Vilijamsa
zato što ga volim, a ne zato što je u trendu! Volim ovaj komad zato što
počiva na razumevanju, odbrani i afirmaciji najdublje ljudskosti. Zato
što na literarno uzbudljiv i pozorišno značajan način govori o
najvažnijim temama: usamljenosti, odnosima u porodici, pravu na slabost,
na nemoć, hendikepiranost… Ljudskom pravu na sve ono što ovaj svet
sve brže gubi, poriče ili ukida.
Ovo su razlozi zbog kojih
reditelj Radoslav Rale Milenković postavlja komad „Staklena menažerija”
na sceni „Raša Plaović” nacionalnog teatra sa zanimljivom glumačkom
ekipom: Olga Odanović, Bojana Stefanović, Aleksandar Đurica i Mihailo
Lađevac. Premijera je zakazana za 17. mart.
Raleta Milenkovića
smo imali priliku proteklih dana da premijerno vidimo u liku Vučka –
zanimljivoj, neobičnoj, nesvakidašnjoj glumačkoj transformaciji u
najnovijom drami Dušana Kovačevića „Kumovi” na sceni Zvezdara teatra.
–
Kovačevićev i spisateljski i rediteljski zahtev bio je vrlo precizan:
da ne igram psa, već čoveka. Vučko je lik koji, kako pisac kaže, „ima
sve osobine čoveka”, a da se u njemu ipak osećaju i vide odjeci i
ožiljci njegove biografije – „kao beba bačen je u azil za pse, do pete
godine je puzao, u sedmoj godini progovorio, bolje laje nego što
govori”, kaže naš sagovornik.
Milenkoviću, koji je pored režije
završio i studije glume, bilo je, kaže, izuzetno zanimljivo i izazovno
da ostvari ovog novog Kovačevićevog junaka. S obzirom na to da prema
ličnom senzibilitetu bira komade i uloge koje radi a ne prema modnom
talasu, našeg sagovornika pitali smo šta je to što je trenutno u trendu?
–
U trendu može biti bilo šta, samo ako se dogovorimo da od toga
napravimo uspeh ili da zbog sopstvenog interesa ili inferiornosti
proglasimo to za uspeh. Uprava svakog pozorišta uvek vapi za uspehom.
Dakle, treba nam fantastičan novi komad koji još niko nije otkrio, ali
da, po mogućnosti, bude komedija, da se dobro prodaje na blagajni, da
sala bude puna, da kritike budu fantastične, da idemo na festivale… I
da zaposlimo ansambl. Mada, ovo poslednje, u Beogradu nije obavezan
zahtev: zavisi ko i sa kojim ciljem režira. Jer u ovom gradu, kada je o
glumačkim podelama reč, na delu je svojevrsni promiskuitet. Ne sumnjam
da je to ponekome korisno, ali je, šire gledano, potpuno besmisleno. Pre
svega zbog toga što ne može da se napravi normalan repertoar. Možda je
još veći problem zapostavljanje sopstvenog ansambla – kaže Milenković i
dodaje:
– Mislim da je temeljni problem našeg pozorišta stanje
koje se može podvesti pod jednu reč: proizvoljnost. No, kada pogledamo
širi kontekst proizvoljnost je svuda i u svemu, pa kako onda da
pozorište kao ogledalo vremena bude toga pošteđeno? Jer u sve se
upetljala i sve je zagadila prokleta politika. Političari se ponose
svojom pohlepom i gledaju na glumce, na pozorište i na umetnike uopšte
kao na parazite koji harče pare, kao na neko nužno zlo. Istina je da
nemaju pojma čemu ćemo im, i zato je samo pitanje vremena kada će nas
ukinuti kao suvišnu stavku u „svom” budžetu! Čitam po novinama da se
upravnici pozorišta. doduše krajnje učtivo, žale da pozorišta dobijaju
sve manje novca za pravljenje predstava.
A zašto bi nam dali
više, kada, konstatuje naš sagovornik, pristajemo na tako sramno malo.
Da nam ne valja valjda bismo se ozbiljnije organizovali i pobunili, kao
što se naš esnaf, politički manje ili više nepismeno, u ime nade bunio
devedesetih. Na svakom mogućem kordonu smo stajali ne bi li se nešto
istinski promenilo.
– Sada ne stojimo nigde – napominje on – Osim
onih na binama političkih stranaka u predizbornim kampanjama, ali to je
za one koji imaju mozak i želudac za tako nešto. U suštini, svaki
umetnički razlog i naum je u samom začetku obeznačajen. Uz sve to,
mislim da ovde nije u pitanju stanje depresije, nego je društveni
kontekst napravljen tako perfidno i nastrano: takozvani običan čovek
presrećan je ako uopšte ima posao, a pristaje da radi za platu koja mu
ne omogućava da sa tom sumom novca preživi. Zbog te perverznosti
politika u meni izaziva samo prezir i gađenje. Znam da nismo svih nas
sedam miliona građana ove zemlje ni stručni ni zaslužni da budemo
viceguverneri Narodne banke, ali zar smo zbog toga manje ljudi? Ne znam
ni da li iko od političara krade ili ne krade, ali svedok sam njihove
potpune nesposobnosti da ljudima obezbede minimalne uslove za
dostojanstven život. Muka mi je od svih njih. Ovi na vlasti
samozadovoljno nas uveravaju da su spremni „da preuzmu odgovornost” i ko
ih ne zna pomislio bi da su u opoziciji, da sve super znaju jedino što,
mučenici, nemaju priliku i institucije da vrše vlast. A ovi drugi,
obnevideli od žudnje da se vlasti dokopaju, budući da su isti, ulivaju
mi još veće nepoverenje – tvrdi Milenković.