Primo Levi: Adolfu Eichmannu
Huji nesmetano vjetar našim ravnicama
vječno biba se more na našim žalima.
Čovjek plodi zemlju, zemlja mu rađa cvijetom i plodom:
živi u nevolji i u radosti, nada se i boji, rađa ljupku djecu.
… A ti si stigao, dragocjeni naš neprijatelju,
ti opustjeli stvore, čovječe obilježen smrću.
Što ćeš znati reći sada, tu pred našim zborom?
Zar ćeš se kleti nekim bogom? Kojim bogom?
Zar ćeš u grob skočiti razdragano?
Ili ćeš se jadati, poput marljiva čovjeka na svršetku,
komu je život bio kratak za umijeće mu predugo,
na zlokobno nedovršeno ti djelo,
na trinaest milijuna još živih?
O sine smrti, ne želimo ti smrt.
Dabogda ti živio duže no itko do sada:
dabogda ti besan živio pet milijuna noći,
i sustizala te svake noći bol svih koji su gledali
kako im se zatvaraju vrata koja zametoše put povratka,
kako se uokolo mrači i zrak se napučuje smrću.
20. januara 1960.
S talijanskog Tvrtko Klarić