Ali kome je stalo do kulture, tamo gdje se ona svakodnevno gasi?
Prema istraživanju o izdvajanjima za kulturu u zemljama Jugoistočne Evrope i njihovim glavnim gradovima, Hrvatska i Srbija su u konkurenciji za zadnje mjesto. Zanimljivo je da se BiH, zbog kompleksnosti državnog uređenja, nije čak ni mogla naći na listi.
Sjeverna Makedonija za kulturu izdvaja 1.5% svog proračuna, a Crna Gora od 2015. godine prati porast ukupnog proračuna zemlje, pa je i tamo budžet viši od 1%. Naizgled mala razlika, ali suštinski ogromna, jer bi shodno uspjesima pojedinaca i institucija trebala ići i povećanja.
Ono što se kod nas dešava u kulturi, realna je slika procenta 0,63%. Festivali se gase, a institucije se oglušuju na pozive za podršku onima kojima je istinski stalo do kulture. A to su upravo umjetnici, koji sizifovskim naporima pokušavaju mijenjati sistem u kojem živimo i njegove iskrivljene vrijednosti. Koliko je teško danas biti dio “kulture bez kulture” u BiH, za BUKU govore upravo oni. Neiscrpni i hrabri izvori motivacije.
Višestruko nagrađivani režiser Marko Misirača, o poziciji kulture danas u našem sistemu govori:
“Strašno je da vam bilo kakav uspjeh projekta na kome ste radili ne garantuje nikakvu dalju budućnost i novu šansu. Morate se boriti za svaki novi poduhvat kao da ovoga prije nije ni bilo”.
Misirača je višestruko nagrađivan za predstave “Sinovi umiru prvi”, “Djelidba”, a u svom dugogodišnjem radu režirao je osim predstava i brojne serije i filmove, kako u BiH, tako i u Srbiji, gdje je i studirao. Ipak, danas je kultura, prema njegovom mišljenju, svedena na puku egzistenciju.
“U NE-sistemu u kojem živimo, jer ovo što živimo je sve samo nije sistem, kultura nema nikakvu poziciju i svedena je na puko egzistiranje, a to egzistiranje je zasnovano na dobroj volji pojedinaca-entuzijasta koji i dalje vjeruju da ima smisla baviti se kulturom i kultivisati narod oko sebe”.
Misirača dodaje kako je mali broj ljudi na rukovodećim pozicijama u kulturnim institucijama koji prvo žele, a onda i uspijevaju da se bore za mjesto pod suncem. Uvjeren je kako sistema nema, te da se sve uglavnom događa stihijski.
“Kultura se brka sa estradom i zabavom – jedno drugo ne isključuje, svakako, ali mora da se postavi jasna granica – i nisam optimista po pitanju toga kako će se stvari odvijati u budućnosti. Na kraju krajeva, budžet za kulturu u RS i dalje ne prelazi famoznu nulu”, dodaje Misirača.
I uprkos borbi i dokazivanju uspješnosti, kako pojedinca, tako i cijelog projekta, položaj umjetnika ostaje nezavidan. Saglasan je s tim i Zlatan Vidović, višestruko nagrađivani glumac NPRS. O nedavno nagrađenoj predstavi „Karolina Nojber“ na Pozorišnim igrama u Jajcu, Zlatan za BUKU govori:
“Priznanje je svakako značajno, jer nam daje potvrdu da se naš naporan i posvećen rad isplatio i da je primijećen i od struke i od publike i zaista mislim da ova predstava svakim narednim izvođenjem postaje sve bolja. Nažalost, od njene premijere do danas, nije uopšte izgubila na aktuelnosti, naprotiv, iz dana u dan je sve aktuelnija. Mislim da će položaj umjetnika uvijek biti nezavidan, ali na nama je da istrajemo.”
On dodaje kako kod naših vlasti ne postoji svijest o značaju kulture, podsjećajući da se budžet za kulturu u bivšoj Jugoslaviji kretao između 3 i 5%, dok je u RS-u trenutno 0,63%. Upravo zbog toga poručuje:
“Vlast mora shvatiti da moramo imati jaku kulturu i jaku prosvjetu da bismo imali jako društvo."
Najveći izazov za glumca jeste ostati u ovom poslu i raditi ga godinama, a pritom kvalitetno.
“Konkurencija je ogromna i istrajati u ovom poslu neko duže vrijeme je uspjeh, mislim da je ovo maraton, a ne trka na sto metara i zato treba biti uporan i posvećen, to je jedini put do dobrog rezultata”, zaključuje Vidović.
Ipak, rezultati nerijetko zavise od ulaganja. Zato je ključno pitanje, upravo ono sa početka, iz predstave “Karolina Nojber”: Može li nešto što sa nulom počinje biti pozitivno?
Tragom tog pitanja, režiser Saša Karanović za BUKU govori:
“Opasno je ulagati u kulturu. Kod nas se ulaže isključivo u provjerena usta. Taj neki 'sistem' je davno postao paranoičan i kada bi i dao koji paricu da se raspričamo i raspišemo i rasnimamo zera, oni bi imali pune ruke posla. Mi bi onda razvezli usta i šta bi onda sa nama? Da ne kažem koliko bi se ljudi pred malim ekranima šokirali od novih lica. Ozbiljan potres bi se desio.“
Sa minimalnom podrškom i kao uvijek „na mišiće“, kako navodi, ekipa serijala Meso je snimila zadnju klapu „Kosti“. I poslije tri mjeseca snimanja, sa previše utisaka, Karanović dodaje da je preponosan na napredak cijele priče, za koju je siguran da će mnoge iznenaditi.
Gorko-slatki okus u ustima ostaje svima koji djeluju u oblasti kulture. Ali i nama, koji smo tek publika nametnutog nam show-a. I pored mnogobrojnih nagrada, kandidature za prestonice kulture i truda pojedinaca i grupa, budžet ostaje minimalan. Podrška i priznanja su uglavnom apstraktna, a gašenje festivala i drugih inicijativa svakodnevna pojava. O kulturi bez kulture u BiH, moglo bi se pisati, govoriti, snimati i igrati, a nikad dovoljno reći, jer previše je toga što bi trebalo mijenjati. Tamo gdje budžet počinje nulom.