Kamernom teatru 55 večeras će se u 20 časova održati premijera predstave Šta smo to učinili u režiji Dine Mustafića, a koja je nastala prema tekstu Joel Pommerata.
Prema dramatizaciji Željke Udovičić-Pleština, predstava na iznimno direktan i bolan način govori o tabuiziranim odnosima unutar porodice, te je prožeta i ličnim razmišljanjima glumačkog ansambla.
U predstavi igraju: Jasna Diklić, Tatjana Šojić, Sadžida Šetić, Gordana Boban, Maja Izetbegović, Senad Bašić, Amar Selimović, Mirsad Tuka, Boris Ler, Muhamed Hadžović, Belma Alić (violončelistica). Scenografiju je radio Dragutin Broz, a kostimograf je Vanja Popović uz asistenciju Amre Džinalija Karadjuzović.
Povodom prve premijere Kamernog teatra 55 u umjetničkoj sezoni 2011/2012 direktor Dragan Jovičić je objasnio da nikad nije doživio veće uzbudjenje na jednoj pozorišnoj predstavi kao kad je pogledao generalnu probu. Činjenicu da predstava nastaje u posebno teškom trenutku za kulturu, Jovičić je ilustrirao podatkom da je Kamerni teatar 55 tokom rata od 1992. do 1995. imao 41 premijeru, dok ih je u posljednjih 5 godina bilo 16.
Reditelj Dino Mustafić rekao je da je riječ o otvorenoj dramskoj formi sa inkorporiranim ličnim iskustvima, koja oslikava emotivan odnos prema univerzalnoj temi porodice.
“Ljubav, briga, pažnja, njega iščezavaju iz naše svakodnevnice. Zbog toga mi je važno što smo mikro-pričom na razini porodice ispričali priču i na makro-planu i pokazali da je ova predstava aktuelna bilo gdje i bilo kada”, objasnio je Mustafić.
Dramaturginja Željka Udovičić-Pleština objasnila je da je otvorena dramaturška forma ovog komada omogućila promjenu redoslijeda scena, u funkciji predstave.
“Na taj način nam je omogućeno da interpretiramo vlastitu stvarnost na nama bliži način”, istakla je Udovičić-Pleština.
Za glumački ansambl rad na predstavi je bio istraživačkog karaktera, jer su paralelno u svakom trenutku bili i glumci i nečije dijete, a neki medju njima i nečiji roditelji.
Glumac Amar Selimović istakao je kako je ovo prvi put da je imao priliku umetnuti u predstavu vlastito iskustvo, vlastito sjećanje, vlastite čežnje.
“Pozorište može otvoriti teme, otključati tabue kako bi se ostvario dijalog i ova predstava je na jedan način upravo i bolna – tematski i iskustveno”, približio je rad na predstavi Selimović.
“Želimo da se poslije gledanja publika kada dodje kući zapita – gdje griješimo u našim odnosima?”, zaključio je Boris Ler, kao jedan od članova ansambla.