Scenograf predstave je Dragana Purković Macan, kostimograf je Jelena Vidović, kompozitor je Irena Popović, za scenski pokret je zadužena Andreja Kulešević, lektori su Milorad Telebak i Nataša Kecman, asistenti reditelja su Dragana Đedović i Ognjen Bogdanović, i asistent scenografa je Jovana Romčević Šukalo.
Igraju:
Zlatan Vidović
Maja Vujanović
Nataša Ivančević
Goran Jokić
Sandra LJubojević
Smiljana Marinković
Đorđe Marković
Nataša Perić
Aleksandar Stojković
Boris Šavija
Karolina Nojber Nebojše Romčevića
KAROLINA:
Zašto ste takvi? Zašto ste tako okrutni? Šta sam vam učinila? Za šta mi se svetite? Da bih se vama dopala, sedam dana probam jedan jedini pokret ruke. A vi? Mrzite me i lovite mi greške. Likujete kada se sapletem na sceni, radujete se kada zaboravim tekst. Vežbate pamet smišljajući gde sam ja pogrešila. Svako od vas raspravlja o pozorištu, ali kada pozorište raspravlja o vama, vi se vređate. Ja nisam vaš neprijatelj. Ja sam želela da vam pomognem. Vi ste i moja deca, i moja porodica, i moj ideal. Zar su vaš smeh i vaše suze vrednije od moga života? A danas ste došli da me sahranite. (Zvižduci) Hoćete laž, hoćete laku zabavu? E, pa Karolina Nojber vam je neće dati! Ja se vama neću udvarati! Zla, primitivna ruljo! Ne treba meni vaša ljubav! Baš me briga za vaše aplauze. Pljujem na vaše lažne suze! Pljujem ja na pozorište kome ste vi publika! I proklinjem vas!
Nebojša Romčević, Karolina Nojber, 21. HAMBURŠKO POZORIŠTE , Narodno pozorište Republike Srpske, Banja Luka 2018, 83-84
Nebojša Romčević, O KAROLINI NOJBER
Karolina Nojber
Mi, ljudi iz pozorišta, volimo da nam upravo pozorište bude centralna metafora kroz koju se prelama život. Da bude ono malo u kome se prelama veliko, i to u oštrini, a ne samo u očiglednim pojavama. Dakle, „Karolina Nojber“ je komad o sukobu dva tipa kulture koji postoje i u našem društvu iako je pisan na osnovu jedne jedine rečenice koju sam tokom studija čuo od svog profesora Dragana Klaića: da je u Nemačkoj, u 18. veku, živela glumica tog imena koja se borila za novo, reformatorsko pozorište a protiv onog jeftinog, prostačkog, populističkog teatra. Pišući „Karolinu Nojber“, želeo sam da, koliko umem, upravo podvučem što suptilnije to da je populizam u stvari vrlo tesno povezan s militarizmom, nacionalizmom, primitivizmom, šovinizmom, dakle sa svim oblicima segregacije drugih ljudi nasuprot kulturnom modelu kao nečem uzvišenom, plemenitom i elitističkom za koji se istrajno bori junakinja komada. Učinio sam je čak pomalo i fašistoidnom zbog toga što je ona u svom uverenju isključiva, spremna čak da ubije za svoj kulturni model. Naravno, komad ne donosi razrešenje kada je taj plan u pitanju zato što su ta dva modela u neprekidnom sukobu.
(Jasmina Lekić: Susreti: Nebojša Romčević, dramski pisac, Trčanje u mestu, NIN, 2532, jul 8 1999)