Tekst Fabrove predstave „Prometej pejzaž II” inspirisan je Eshilovom tragedijom „Okovani Prometej”, a čini ga osam monologa koje izgovaraju mitski akteri Hefest, Atena, Epimetej, Ija, Dionis, Okean, Pandora i Prometej (autori tekstova su Jeren Olislegers i Jan Fabr). Tekst karakteriše poetska zgusnutost, raskošna, uskovitlana upotreba reči koje su nošene jakim strastima, gušenim, ali neugušenim do kraja. Tekst je u tematskom pogledu usmeren na pitanja fizičke patnje, nekontrolisane seksualnosti, odgovornosti vlasti, zavodljivosti religije, mogućnosti promena i pobune. A idejno jezgro ovih poetskih traganja stvara problem herojstva, odnosno njegovog nedostatka u našem svetu, te konsekventan vapaj za dolaskom junaka koji će poboljšati ljudski položaj, upaliti svetlo u opštoj tami.
Predstava „Prometej pejzaž II” je neka vrsta scenske poeme o ljudskim patnjama i nezadovoljenim strastima, bazirana na vizuelno moćnim slikama koje nose sugestivne svetlosne kontraste i atraktivne pirotehničke detalje. Karakteristična je i direktna, provokativno ogoljena, oslobođena telesnost, tradicionalno prisutna na Fabrovoj sceni – likovi često u transu masturbiraju, u kompletnoj nagosti svojih tela.
Deset glumaca igra različite mitološke likove, samo je glumac Kurt Vandendrise koji igra Prometeja konstantan, pri čemu je tokom predstave potpuno nepokretan, privezan konopcima, gotovo razapet, podsećajući tako i na Hrista. Glumci tekstove izgovaraju u mikrofone, što dovodi do mehanizacije, otuđenja, hladnoće, i, konsekventno, neke vrste nostalgije za nestalom ljudskošću, toplinom. Ljudski glas koji je isključivo posredovan mikrofonom izaziva želju za povratkom živog, prirodnog, čisto organskog glasa.
Činjenica da se likovi izražavaju isključivo u monološkoj formi produbljuje ovaj problem odsustva prisnijeg kontakta između ljudskih bića, hladnoće komunikacije, tragičnu izolovanost čoveka. Takođe, tu implicitnu potrebu za komunikacijom i osećanjima u predstavi pojačava i stalno uključivanje muzike – minimalistički zvuci gitare grade bitan kontrast prema radnji koja se odvija na sceni i tako naglašavaju nostalgiju za proteranom osećajnošću (muzika Dag Teldeman). Sličan efekat ima i upotreba video materijala projektovanog na platnu u pozadini – na primer, hipnotičkog, umirujućeg kretanja morske vode koja gradi kontrast prema paklenom haosu, užarenim mukama kroz koje likovi prolaze (video Tom Buis).
Izvođači u više navrata pevaju fragmente poznatih pop pesama, na primer Peti Smit („Because The Night”) ili grupe Dors („Light My Fire”) koje tematski referiraju na radnju, pa tako uspostavljaju analogije između mitskih obrazaca i savremenih formi popularne kulture. Ovo izvođenje fragmenata pop pesama istovremeno ima i neobičan smisao pokušaja da se haotičan svet nekako uredi, da se stvori struktura, da se rasuti delovi spoje, kroz mukotrpna nastojanja da se otpeva pesma. No, to ostaje na nivou pokušaja, fragmenti ne uspevaju da izgrade celinu, svet ostaje rasparčan, nekoherentan, osuđen na tragični nemir i nespokojstvo.
Sa druge strane, nasuprot mnoštvu kvaliteta koje ova predstava svakako ima – brojnim veštinama Fabrovih izvođača, idejno aktuelizovanom poetskom tekstu, nesvakidašnjoj vizuelnoj impresivnosti, „Prometej pejzaž II” pati od opštosti i odsustva značajnije autentičnosti. Tokom predstave se rađa utisak da je ona nastala radi forme same, a ne istinske, dubinske, goruće, lične želje autora da govori baš o tim temama. Njen sadržaj jeste važan, ali se ispostavlja da je njegova formalizacija u predstavi mnogo važnija – forma ovde pobeđuje sadržaj. Posledica toga je odsustvo intenzivnije i stvarnije emotivne identifikacije gledaoca, nedovoljno prodorna jačina složenog Fabrovog scenskog jezika.
Tekst je preuzet iz Politike