Mnoga putovanja i jaka mreža koju je ostvario, učinili su da jasnije vidi i prednosti i mane našeg grada.
Nebojša: Ti si se 2010. godine pozdravio sa Banjalukom, Beograd za tebe nije bilo dovoljno veliko tržište a znamo da svi slikarski putevi vode u Pariz. Koja su pravila igre? Kakav je svijet?
Radenko: Svako posmatra svijet sa pozicije svoje svijesti. Jako je teško dati formulu ili recept kako se to radi. To su vrlo specifične i individualne stvari. Dok sam ja studirao, Beograd je bio jedna vrlo potentna scena, po pitanju jedne ostavštine socijalizma, novog vala koji došao poslije Đinđića, ali prosto nije postojao način kako izlazi iz tog šablona tamo negdje, kako otići u neku drugu sredinu, kako participirati na drugom tržištu, kako pronaći galeristu. Shvatio sam da preko Beograda nikad neću stići i desila se jedna spontana veza, preko prijatelja sam stigao u Pariz. Kad sam završio tu priču sa Protokom, nisam imao novaca za atelje, imao sam samo stan, apartman i rekao sam sebi ja moram da nađem neko jednostavno, ekonomično rješenje. Uzeo sam bjeli papir i crni pigment i počeo sam tako da pravim svoje slike. Minimalistička odluka. Tada sam počeo projekat 365. Svaki dan sam pravio jednu sliku koja je imala referencu na neki istorijski doživljaj i tako sam napravio jednu reprezentaciju, performansa cjelogodišnjeg, jedna vrsta kalendara u 365 slika. Kad sam završio tu seriju, odmah sam dobio ponudu da napravim veliku izložbu u Njemačkoj, u Kunsthale u Darmštatu. I tako je počelo moje interesovanje za slike.
Nebojša: Čini mi se da kod konceptualne umjetnosti ima mnogo promišljanja, da je logički obrađena i onda u tom logičkom promišljanju da se gubi emocija, a ja, kako nedovoljno znam o konceptu i ideji, ta emocija nekako ne dopre do mene. Jel to uopšte za nas obične smrtnike?
Radenko: Postoje različiti registri posmatranja umjetnosti. Mislim da je muzika jedino polje koje nije do te mjere izmrcvareno teorijom. Ipak u muzici ponese te ritam, osjetiš zvuk. Konceptualna umjetnost je bitna epoha u 20 vijeku, jer su se neke stvari počele drugačije gledati. Ali za savremenu umjetnost je potrebno istraživanje. To je neka vrsta umjetničkog promišljanja. Savremena umjetnost u kontekstu zapadnog svijeta igra veliku ulogu. Katedrale su prazne, a muzeji su puni. Ali zahtjeva učenje novog jezika. Nažalost ili na sreću, umjetnost je otišla u jednu kompleksnu sferu. Da bi je čovjek razumio mora uzeti neku jezičku aparaturu, trebaš proučiti neke stvari i shvatiti neki kontinuitet da bi se prodrlo u suštinu. Šta se cijeni u polju umjetnosti ili dizajnu je originalnost, koliko neko ima originalan jezik, vlastiti pečat, taj jezik koliko je u stanju da nekoga dodirne ili ne dodirne… To je ono što kritika valorizuje ili nevalorizuje.
Nebojša: Koliko je važna duhovnost u umjetnosti? U kontekstu duhovne prakse. Koliko je ona važna?
Radenko: Svi naši životi sastoje se iz rituala. Ja ujutru kad ustanem i pogledam se u ogledala, kao iz pakla da sam izašao. To znači da smo mi vrlo skloni entropiji, sklonni propadanju. Svaki mogući ritual koji tebi čini nešto pozitivno u tvom životu jeste neka vrsta duhovne prakse. Neću banalizovati duhovnu praksu, ali za nekoga pranje zuba može biti meditativna praksa. Pet minuta provedenih sa samim sobom. U ovoj eri informacija u kojoj smo svakodnevno bombardovani, neka vrsta poniranja u sebe je neophodna. Sada, da li će neko ići u prirodu, boravak u šumi mu je vrsta kontemplacije, neko peca ribu, pa gleda u rijeku, neko vrši religijsku praksu, dal se moli ili meditira… To su sve različiti alati kako da čovjek sebe olakša, odnosno kako da odmori i osvježi svoju svijest, to jest pogled na život. Duhovne prakse su dokazano moćni alati da se čovjek poravna. Svakako trebamo naći pravi način kako da se resetujemo, očistimo nepotrebne informacije iz svoje svijesti.