U drugoj epizodi podkasta “Neka Ostane Među Nama“ Nebojša razgovara sa Tanjom Stupar Trifunović o njenim traumama selidbe iz dalmatinske u bosansku krajinu, o dvostrukom izbeglištvu, o školi, o prećutkivanju trauma, o emocijama i pretvaranju društva da neka važna pitanja ne postoje, o segmentima potisnutog bola koji postaju književnost. Sa ličnih tema prelaze i na univerzalna pitanja književnosti kao i njen odnos s duhovnošću.
Nebojša: Da li su male scene osuđene na pisanje o ratnim traumama ili misliš da pisci malih kultura i malih zemalja imaju prava na velike teme?
Tanja: Nažalost, ono po čemu smo mi postali prepoznatljivi, što je neka vrsta pečata za našu kulturu, jesu ti nesretni ratovi. To je najprijamčivije i otvara vrata piscima odavde. S druge strane naravno da postoji sloboda svakom piscu i ne možete vi sebi nametnuti temu koja možda nije vaš senzibilitet. Direktno se ne bavim u najužem smislu ratom, ali u drugom planu, da. Važno mi je da nešto kažem o tim iskustvima žena, djece, tih potisnutih, njemih učesnika rata. Mi smo imali tu sliku rata: dnevnici, ratište, šta se dešava i čini mi se da smo zanemarili kako su to živjela djeca, majke, starci koji su ostajali bolesni na pragu. To su sve neke slike koje su mene opsesivno proganjale i bitne su mi. I možda ih pozadinski imam u svojim knjigama, ali ne bavim se primarno ratom. Više su mi važne neke druge stvari, intimna perspektiva ljudskih života i odnosa. Mislim da u tim našim intimnim odnosima i nespremnosti da se otvorimo u njima do kraja i doživimo čitav spektar emocija, leže ti opšti problemi i klice svih ratova.
Nebojša: Ima li književnosti bez duhovnosti? Koliko je duhovnost za tebe važna?
Tanja: Ne može se odvojiti književnost od duhovnosti. Bilo da mislimo na duhovnost u najširem smislu, počevši od ličnih doživljaja do svih poznatih religija. Pisci su oduvijek koristili i religiju i mitove i simboliku, i stalno su je nanovo tumačili u kontekstu života, koliko je moguće filozofiju iznijeti kroz likove i stvaran život. Književnost je osuđena na duhovno. Ona je razgovorna svjetovna duhovnost. Možda mi kroz književnost pokušavamo pomiriti čovjeka sa, uslovno rečeno Bogom, ili uspostaviti dijalog između svjetovnog i duhovnog. Književnost je zapravo rezultat toga. Ti si primjetio neku vrstu odstupanja savremene književnosti od duhovnog, a imali smo periode kada je ona bila pod velikim uticajem religioznog, pa je opet bila dosadna, jednolična, sputana. To nije bilo najbolje izdanje književnosti. To su možda dvije krajnosti između kojih ona možda na neki način pleše i postoji. Književnosti jeste bitno duhovno, ali ona nije produžetak religije. I s druge strane, ako potpuno odbaci bilo kakvo bavljenje duhom, metafizikom, smatrajući to sputavajućim, odlazi u potpuno drugu krajnost, opet imamo taj rezultat da postaje banalna, isprazna i ne zadovoljava najdublje unutarnje potrebe čovjeka. Čovjek u umjetnosti traži te odgovore o sebi. Zato je književnosti bitna duhovnost, jer ona jeste to pokušavanje da se dođe do odgovora kroz ljudsko iskustvo, ne kroz iskustvo religiozne dogme, ne kroz filozofiju, nego baš ljudsko iskustvo i razgovor tog ljudskog i uslovno rečeno božanskog.
Tanja Stupar Trifunović, rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci. Objavila je pet knjiga poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman „More je bilo mirno“ u saradnji sa Tatjanom Vidojević (ilustracije).
Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, ruski, češki, danski, italijanski i francuski. Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu između ostalih i Nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman ’’Satovi u majčinoj sobi’’, Nagrade “Risto Ratković“ za najbolju knjigu poezije za knjigu pjesama „Razmnožavanje domaćih životinja“ i Vitalove nagrade “Zlatni suncokret” za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini na srpskom jeziku za roman „Otkako sam kupila labuda“.