Ovu koloniju mediji zovu uvrdljivo – “Pleme pacova”.
Neki su u prestonicu Kine došli kako bi zaradili novac za svoje porodice, a neki u potrazi za karijerama. U sobama u kojima stane jedan poluistrošeni dušek, svake noći spavaju i sanjaju bolji život, a svakog jutra se bude sa nadom da će uspjeti da urade i zarade neki juan više.
Mjesečna kirija iznosi 70 dolara, a prosječan prostor životnog prostora u podzemlju je oko 10 kvadratnih metara. Još je nemoguće utvrditi tačan broj ljudi koji žive u ovom podzemlju, a gruba procjena ukazuje na to da ih ima oko milion.
Većina su radnici imigranti, koji ne mogu sebi da priušte pristojan privatan smještaj. S obzirom da nemaju boravišnu dozvolu, nemaju pravo čak ni na jeftine sobe, poznatije kao “hukou”, koje obezbjeđuje kineska vlada.
Sve zgrade koje se grade u prestonici obavezno moraju da imaju podrum, što je regulisano odlukom vlade. Još jedna zakonska odredba ukazuje na to da se može živjeti u svakom prostoru koji ispunjava osnovne uslove, piše Telegraf.
Na postojanje ove kolonije prvi je ukazao fotograf Sim Ći Jin, koji poslednjih pet godina fotografiše i dokumentuje tužnu životnu sudbinu ovih ljudi.
“Oni su zapravo mahom mladi, optimistični i vedri ljudi. Glavna ambicija im je da se pomaknu sa dna društvene ljestvice na kojoj se trenutno nalaze”, kaže Sim.
Napravio je i kratak dokumentarac, u kojem se fokusirao na Žang Ćija (21), uličnog prodavca koji je iz Mongolije došao u Peking kako bi zaradio novac. Vedrim duhom, Žang priča kako se svim silama rudi da napreduje i ostvari nešto u životu.
“Svakog dana kada izađem na površinu, gledam te lijepo obučene klince, i zamišljam da ću uskoro i ja biti jedan od njih. Posao nekada ide dobro, nekada ne, ali znam da ću uspjeti”, kaže ovaj mladić, koji dodaje da ga je otac posjetio samo jednom i da se rasplakao kada je vidjeo u kakvim uslovima živi.
Žang je rekao da nije sve loše kako izgleda, da je kirija jeftina i da se vremenom čovjek navikne na takve uslove.