Dana 21. maja 2022. godine, Tom Turcich iz New Jerseyja postao je 10. osoba koja je postigla ovaj izvanredan poduhvat, dok je njegova četveronožna družica Savannah, na slici, postala prvi pas, prenosi CNN.
Dočekani su velikom proslavom povratka kući kojoj su prisustvovali mnogi Turcichevi prijatelji i porodica.
Ovaj trijumfalni trenutak predstavljao je kraj sedmogodišnjeg putovanja dugog 48 000 kilometara.
“Bilo je vrlo nadrealno”, kaže Turcich za CNN Travel iz kuće svojih roditelja u Haddon Townshipu. “Dugo sam zamišljao kakav će kraj biti. Primarni osjećaj bilo je samo olakšanje. Ovo je dominiralo mojim životom 15 godina i bilo je nevjerojatno to što sam konačno mogao nekako ostaviti iza sebe.”
Inspiracija za putovanje proizašla je iz tužnog gubitka 2006. godine, kada je njegova dugogodišnja prijateljica Ann Marie poginula u nesreći u dobi od 17 godina.
“To [njezina smrt] je bilo vrlo formativno iskustvo za mene”, objašnjava. “Bila je puno bolja osoba od mene. I bilo mi je jasno da ću umrijeti [jednog dana] i da se to može dogoditi svakog trenutka. I počeo sam sve preispitivati.”
Turcich, kojeg su uspoređivali s Forrest Gumpom, likom kojeg je Tom Hanks glumio u filmu iz 1994., odlučio je da mu trebaju putovanja i avantura u životu, te je počeo tražiti različite načine na koje može
Nakon što je pročitao tekst o Stevenu Newmanu, uvrštenom u Guinnessovu knjigu rekorda kao prvoj osobi koja je hodala oko svijeta, i pješačkom pustolovu Karlu Bushbyju, koji je od 1998. godine obišao svijet pješice, Turcich se odlučio i sam prihvatiti ovaj izazov.
“To [hodanje] se činilo kao najbolji način da razumijemo svijet”, kaže on. “Nisam samo želio otići u Pariz i Machu Picchu, stvarno sam želio razumjeti svijet i vidjeti kako ljudi žive iz dana u dan.”
Nakon što se posvetio tom zadatku, Turcich je počeo planirati rutu, istovremeno pokušavajući prikupiti sredstva za svoja putovanja.
Uspio je uštedjeti dovoljno da izdrži oko dvije godine na putu tako što je radio ljeti dok je bio na fakultetu i vratio se roditeljima nakon što je diplomirao.
No, malo prije nego što je trebao krenuti, vlasnik lokalne firme Philadelphia Sign saznao je za njegove planove i odlučio sponzorisati njegovo putovanje.
“On [poslovni čovjek] je slučajno poznavao Ann Marie i njezinu porodicu”, kaže. “I samo me želio podržati kako god je mogao.”
Gotovo devet godina nakon što je prvi put došao na ideju, Turcich je napravio prvi korak u svojoj šetnji svijetom.
Na put je krenuo 2. aprila 2015., neposredno prije svog 26. rođendana, gurajući dječja kolica u kojima su bili planinarska oprema, vreća za spavanje, laptop, DSLR fotoaparat i plastični sanduk u koji je spremao hranu.
Turcich kaže da je svoju rutu osmislio imajući na umu dva glavna principa — želio je “posjetiti svaki kontinent i putovati sa što manje birokratskih problema”.
“Mislio sam da će to biti oko pet i pol godina”, kaže. “I to se pokazalo prilično tačnim.”
Cijelo je putovanje na kraju trajalo sedam godina, uglavnom zbog dva značajna kašnjenja. Prvo se dogodilo kada se Turcich razbolio od bakterijske infekcije od koje mu je trebalo nekoliko mjeseci da se oporavi, a drugo je bilo zbog pandemije Covid-19.
Usput je neizbježno doživio razne uspone i padove, uključujući poziv na lokalna vjenčanja u Turskoj i Uzbekistanu, ali i prijetnju nožem dok je bio u Panami.
Prije nego što je započeo šetnju, Turcich je vrlo malo putovao, osim posjeta Engleskoj, Irskoj i Walesu tokom srednjoškolske razmjene, a takođe je bio na odmoru u Kanadi i Dominikanskoj Republici.
Takođe, nije bio previše iskusan u planinarenju, iako je prethodno završio desetodnevno planinarenje s prijateljem, kao i nekoliko izleta vikendom.
U prvoj fazi putovanja hodao je od New Jerseya do Paname. Otprilike četiri mjeseca kasnije, Turcich je nabavio sebi društvo za šetnju, štene Savannah, iz skloništa za životinje u Austinu, Texas.
Iako u početku nije imao namjeru nabaviti psa, Turcich se borio da se opusti, posebno dok je spavao u kampovima, i stalno bi se budio tokom noći uvjeren da “čuje da nešto dolazi”.
Smatrao je da će biti mnogo bolje ako bude imao “dlakavog prijatelja” pored sebe koji može “čuvati stražu” noću, što to se pokazalo tačnim.
“Bila je fantastična”, kaže za Savannah. “Jednostavno je lijepo imati s kim podijeliti neke trenutke.”
Kad su stigli do Paname, preletjeli su Darien Gap, opasni dio džungle između Paname i Kolumbije. Nakon te prve godine na putu, Turcich je otvorio račun na platformi za donacije Patreon kako bi njegovi pratitelji imali mogućnost pomoći u finansiranju njegovih putovanja.
Veliki dio druge godine proveli su hodajući od Bogote u Kolumbiji do Montevidea u Urugvaju, odakle su brodom otišli do Antarktika.
Otprilike u tom trenutku Turcich se nakratko vratio kući kako bi nabavio papire potrebne za putovanje u Evropu sa Savannah.
Nakon što su stigli u Evropu, prepješačili su Irsku i Škotsku, ali su bili prisiljeni napraviti dužu pauzu kada se Turcich previše razbolio da bi nastavio dalje.
“Tamo (u Škotskoj) sam nekako poklekao i otišao u London”, kaže on, objašnjavajući da je sedmicama bio u bolnici i izašao iz nje dok je bio u Ujedinjenom Kraljevstvu i na kraju se vratio kući u SAD na oporavak.
Turcich, koji je dokumentovao svoje putovanje na Instagramu i svom blogu The World Walk , nastavio je hodati Kopenhagenom u maju 2018. godine, ali trebalo je proći neko vrijeme prije nego što se vratio u uobičajeno stanje, i mentalno i fizički.
“Kad ste vani. kad hodate i provodite sve vrijeme sami, stvarno morate biti dobro društvo [sam sebi]”, objašnjava. “Pogotovo kad si sve vrijeme izložen vremenskim nepogodama, zapravo uopšte nije zabavno.”
Iako Turcich priznaje da se počeo pitati može li nastaviti, kaže da nikada nije ozbiljno razmišljao o odustajanju.
“Definitivno je bilo trenutaka kada jednostavno nisam bio dobro”, kaže. “I razmišljao sam, ‘šta ja radim ovdje? Mogao bih biti sa svojom porodicom i prijateljima, a umjesto toga hodam po ovoj hladnoj kiši u Njemačkoj.
“Ali ne mislim da bih ikada prestao. Razmišljao sam o pješačenju osam godina prije nego što sam je uopšte krenuo na put. Tako da bi jednostavno bilo suludo odustati nakon nekoliko godina.”
Tek kad je prošao Camino de Santiago, hodočašće koje obuhvata nekoliko ruta u Španiji, Francuskoj i Portugalu, počeo se osjećati spremnim ponovno u potpunosti uroniti u to putovanje.
On i Savannah zatim su prešli u Sjevernu Afriku, gdje su pješačili kroz Maroko, Alžir, gdje je imao policijsku pratnju, i Tunis.
Odavde su krenuli kroz Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, Crnu Goru, Albaniju i Grčku. Nakon Grčke, uputili su se u Tursku, gdje je Turcich postao prvi privatni građanin kojem je dopušteno pješice preći Bosforski most.
Zatim su otputovali u Gruziju, koja se nalazi u planinama Kavkaza, i u Azerbajdžan, transkontinentalnu zemlju smještenu na granici istočne Evrope i zapadne Azije, baš u trenutku kada je pandemija počela. To je na kraju značilo da su bili prisiljeni ostati u Azerbajdžanu najmanje šest mjeseci.
“Onda je bilo samo čekanje dok ne stignemo u bilo koju zemlju srednje Azije”, kaže Turcich, koji je prvobitno namjeravao proputovati Uzbekistan, Kirgistan, Kazahstan, Mongoliju, prije nego što je odletio u Australiju, a zatim se vratio u SAD.
Nažalost, stroga ograničenja putovanja koja su bila na snazi u to vrijeme značila su da je Turcich morao odustati od planova da posjeti Australiju i Mongoliju — oba su odredišta bila zatvorena za međunarodne posjetioce oko dvije godine — zajedno s Kazahstanom.
Nakon što su pješačili Kirgistanom, malom zemljom u središnjoj Aziji koja graniči s Kinom, on i Savannah odletjeli su u Seattle u avgust 2021. i krenuli kući u New Jersey.
Od svih mjesta koja je prošao tokom putovanja, Turcich kaže da je Wyoming, najrjeđe naseljena američka država, bila najteža.
“Tamo je pusto”, kaže on, prisjećajući se kako su on i Savannah hodali cijeli vikend, a da nisu vidjeli ni trgovinu, pa čak ni osobu, prije nego što su konačno naišli na malenu benzinsku pumpu.
“To me totalno uhvatilo nespremnog. Vratio sam se u SAD misleći: ‘Vratio sam se kući. Tako je razvijeno. Ovo je mačji kašalj.’ Ali bilo je kao da sam u pustinjama Čilea ili Perua.”
Tokom svoje šetnje svijetom, prošao je šest kontinenata i 38 zemalja, provodeći većinu noći kampujući.
Guinnessov svjetski rekord postavlja uslove za obilazak pješice kao putovanje od 30.000 kilometara i prelazak četiri kontinenta — cilj koji je Turcich premašio.
Prosječno su na dan on i Savannah hodali između 29 i 38 kilometara.
“Stvar u vezi sa Savannah je bila ta što je uvijek imala mnogo više energije od mene”, kaže on. “Ovo [hodanje od zemlje do zemlje] je sve što je ikada znala.
“Bilo je trenutaka kad smo prolazili kroz pustinju i ja bih se srušio na kraju dana, a ona bi prišla s palicom i htjela se igrati.”
Nakon što su se vratili na tlo SAD-a, Turcich je bio željniji nego ikad završiti dugotrajno putovanje i vratiti se normalnom životu.
“Sedam godina je dugo vrijeme”, kaže. “Kada se nazirao kraj, jedva sam čekao da se vratim. Bio sam spreman ponovno se družiti sa svojim prijateljima i porodicom, a ne pakovati šator svako jutro.”
Porodica njegove pokojne prijateljice Ann Marie bila je među onima koji su ga dočekali na proslavi povratka kući, a dok Turcich naglašava da ne želi govoriti u njihovo ime, volio bi misliti da su njegovo putovanje i pažnja koju je privuklo možda pomogli na neki mali način.
“Nisam to nužno radio za Ann Marie”, kaže. “Ali ona je bila katalizator i inspiracija iza toga.
“Njezina me smrt stvarno nadahnula da živim.”
Sada kada se vratio u svoj rodni grad, Turcich uživa u ponovnom povezivanju sa svojim prijateljima, provodeći vrijeme sa svojom porodicom, zajedno sa svojom djevojkom, koju je upoznao tokom posljednjeg dijela putovanja.
Iako bi volio otići u Mongoliju, jedno od mjesta u koje nije mogao putovati zbog ograničenja vezanih uz Covid-19, Turcich u određenom trenutku nema namjeru povesti Savannah sa sobom.
“Let je ludo dug, a ona [Savannah] ne mari za Mongoliju”, kaže on. – Možda jednog dana stignemo, možda i ne.
Za sada je usredotočen na pisanje memoara o svom putovanju, dok se Savannah prilagođava stalnom boravku na jednom mjestu.
“Moj je tata svako jutro vodi u šetnju oko rijeke dugu šest i po kilometara,” kaže. “Dakle, to joj pomaže da izbaci dio svoje energije. Vrati se, skoči na sofu i odrijema. Ovdje se čini prilično zadovoljnom.”
Na pitanje žudi li da se vrati na cestu, Turcich kaže da mu je to najdalje od pameti. Zapravo, već dugo ne planira nikamo ići.
“Želim uživati u životu bez hodanja, pa čak i putovanja”, kaže. “Trenutno sam prebolio sve. Samo želim biti na jednom mjestu i ući u ritam.”