Crnogorski pisac i esejista Dragan Radulović smatra da su predstojeći parlamentarni izbori u Srbiji jedan od glavnih razloga što je tekst Andreja Nikolaidisa o dvije decenije Republike Srpske izazvao velike reakcije nacionalističkih krugova u Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj.
“U toku je predizborna kampanja u Srbiji, pa ove domaće vehabije u Crnoj Gori moraju opravdati sredstva koja dobijaju iz Beograda. Posao se nekako mora obaviti na polzu matice, i tu nema izvrdavanja. Nikolaidis nije napisao i dijelio letak radnicima Radoja Dakića – ako takvi više uopšte postoje, a znam da su postojali za vrijeme “antibirokratske revolucije”! – i pozivao ih na rušenje vlasti, nije ni portparol RAF-a, tako da čovjek jednostavno ne zna u čemu je problem. Objavljeni Nikolaidisov tekst sasvim sigurno nije, jer u njemu ništa problematično nema, izuzmemo li pogrešno čitanje i učitavanje, smatra Radulović u razgovoru za Portal Analitika. Radulović napominje da je politika suštinski razlog napada na Andreja Nikolaidisa i, posredno, na predsjednika crnogorskog parlamenta Ranka Krivokapića”.
“Ni jednom od njih nije prvi put da ih u javnosti napadaju. I da, politika je glavni razlog napada. A što bi drugo bilo? Da su kojim slučajem politički Srbi, ili bujrum-četnici, niko ih ne bi dirao – tvrdi Radulović i upozorava da nezavisna Crna Gora nije izgradila institucije i da je to najveća prijetnja savremnog društva”.
“Državnost Crne Gore su obnovili njeni građani na referendumu. Ni Crnogorci, ni Srbi, ni Muslimani, ni Bošnjaci, Hrvati, ni Albanci… Niti jedan etnos, nego njeni – građani! Zbog toga me zabrinjava kada vidim da vlast ne izgrađuje institucije države Crne Gore, nego je sve prepušteno volji i političkoj viziji pojedinaca, ističe autor poznatog romana romana Auschwitz Cafe, kataloga groteski Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disnilendu te zbirke pripovjedaka Splav Meduze”.
Što je, po Vašem mišljenju, posebno uznemirilo aktere hajke na pisca Andreja Nikolaidisa – da li zaista postoji problem u samom tekstu i tobožnjim pozivima na terorizam ili je riječ o svjesnom, namjerno pogrešnom, čitanju Nikolaidisovog teksta?
Da nije bilo tog teksta, nešto drugo bi se u Crnoj Gori opet moralo pronaći. I pronašli bi, u to ne treba sumnjati. Prvo, prije izvjesnog vremena Boris Tadić na sastanak Srba iz dijaspore poziva nekoliko uglednih bivših i sadašnjih ministara iz crnogorske vlade, i oni odbijaju poziv. Drugo, niko od zvaničnika Crne Gore nije prisustvovao proslavi dvadesetogodišnjice Republike srpske. U oba slučaja, potpuno ispravno. I treće, možda i najznačajnije, u toku je predizborna kampanja u Srbiji, pa ove domaće vehabije u Crnoj Gori moraju opravdati sredstva koja dobijaju iz Beograda. Posao se nekako mora obaviti na polzu matice, i tu nema izvrdavanja.
Nikolaidis nije napisao i dijelio letak radnicima Radoja Dakića – ako takvi više uopšte postoje, a znam da su postojali za vrijeme “antibirokratske revolucije”! – i pozivao ih na rušenje vlasti, nije ni portparol RAF-a, tako da čovjek jednostavno ne zna u čemu je problem. Objavljeni Nikolaidisov tekst sasvim sigurno nije, jer u njemu ništa problematično nema, izuzmemo li pogrešno čitanje i učitavanje.
Nema, dakle, poziva na terorizam – kako tumačite ovoliku galamu?
Što se optužbe za terorizam tiče, najviše što se tom tekstu može prigovoriti jeste da ga je napisao “salonski marksista”, kako su prije Drugog svjetskog rata komunisti karakterisali “saputnike revolucije”. Iz jednog prostog razloga – klasne svijesti među radništvom više nema, isprana je nacizmom devedesetih godina, ne postoji niti jedan majčin sin koji će svoju nacionalnu pripadnost staviti po strani i reći da je mnogo bitnija činjenica da su ga gamad tajkunska i politička doveli na prosjački štap. Radnici u ovim nesretnim zemljama, kada se bune i nešto zahtijevaju, u krajnjem slučaju ozljeđuju sebe: odsijecaju prste makazama za lim ili gladuju, ali svoj bijes ne usmjeravaju tamo gdje treba. A to bi tek bio terorizam, koji bi imao moju punu podršku.
Je li onda samo politika razlog napada, da li bi ovolika hajka na Nikolaidisa bila dignuta da nije Krivokapićev savjetnik?
Ni jednom od njih nije prvi put da ih u javnosti napadaju. I da, politika je glavni razlog napada. A što bi drugo bilo? Da su kojim slučajem politički Srbi, ili bujrum-četnici, niko ih ne bi dirao!
Prvo je u srpskoj štampi demoniziran Kapičić, stalnim ponavljanjem laži da je bio upravnik Golog otoka. Od njega, žestokog antifašiste, napravljena je meta. Tvrdnjom da Nikolaidis u tekstu poziva na genocid, pravi li se meta i od Nikolaidisa? Vidite li Vi zajedničku nit u ova dva slučaja?
Postavili ste teško pitanje, ali nastojaću “lako” da vam odgovorim. Ljudi su užasno otrovani nacizmom, u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori… U većini četnik i ustaša, uz ponekoga “brata po materi”. A sve našminkano i uljepšano “demokratskim” puderom. Naposlijetku čovjek dođe do saznanja, da je najveći jad devedesetih u tome što nije bilo Hitlera da napadne zemlju, i Josipa Broza s partizanima da je odbrani. Sami smo uništili zemlju, i nikoga među nama nije bilo da je spasi! Zbog toga su nam sada Čiča Draža i Poglavnik Ante glavni idoli.
Otkud ta demonizacija antifašista?
“Lepši su dečaci u SS uniformama… Veruj mi!” Ovo bi savjetnici Borisa Tadića, gospoda Šaper i Krstić, mogli da iskoriste u predizbornoj kampanji. I time će osvojiti vlast. Ali da odgovorim na vaše pitanje: zbog toga što smo odavno posrnuli u fašizam! I čekamo kraj na kome će biti svejedno, ali, postoji jedan problem, do kraja se teško stiže…
Budući da je jedan od glavnih „grijehova” ove vlasti što je donijela suverenost Crnoj Gori, znači li to i da se Crna Gora namjerno pokušava predstaviti isključivo kao švercerski i tajkunski projekat?
Državnost Crne Gore su obnovili njeni građani na referendumu. Ni Crnogorci, ni Srbi, ni Muslimani, ni Bošnjaci, Hrvati, ni Albanci… Niti jedan etnos, nego njeni – građani!
Zbog toga me zabrinjava kada vidim da vlast ne izgrađuje institucije države Crne Gore, nego je sve prepušteno volji i političkoj viziji pojedinaca. Ljudska bića, inače, posjeduju jednu nezgodnu osobinu, a to je životni kraj; država bi, navodno, trebala da ih nadživi. Mada, ako mi nadživimo ovu državu, očigledno će biti da je nijesmo ni zaslužili. Sve što smo radili, biće nam uzalud.
Tekst je preuzet sa prijateljskog Haltera