Film Pismo ocu
Pismo režiseru Srđanu Keči, režiseru filma Pismo ocu
Ej Srđane,
Kazes u jednom dijelu filma da si imao osjećaj da te je tata zajebao.
Pa i ti si mene. Iz nekoliko razloga.
Dvaput sam pogledao tvoj film. Oba puta u nekim čudnim okolnostima. Prvo sam sjedio nekih tridesetak centimetara od velikog plazma ekrana posadjenog u video sobi Dokufesta, a drugi put u kinu, kad su već proglašeni pobjednici festivala. Prvi put je bilo sto stepeni, nije bilo ventilacije, gosti festivala su u pozadini ćaskali jedni s drugima. Drugi put je nekakva dječurlija trčala tamo-vamo, otvarali su vrata, pa je svjetlo ulazilo u salu baš kad nije trebalo, pomjerali su titlove na albanskom koji su skakutali po donjem dijelu ekrana. I opet, oba puta sam se raspekmezio, raspao sam se, par slika su me kao bejzbol palica udarale u mali mozak.
Kako da opišem film onima koji nisu gledali? Filmsko pismo, obrnuti testament jednog glasa mladjih generacija kojima su stariji ostavili u amanet kosti koje se i dan danas vade i čiste iz blata? Porodični horor s primjesama dokumentarne esejistike? Ili samo jedna od desetina hiljada priča koje nas okružuju.
U svakom slučaju, evo jedan sažetak: nakon smrti oca, reziser pokušava da napravi film o njemu, skuplja price ocevih prijatelja i nailazi na podatke koji se nikako ne uklapaju u njegov lični puzzle. Otac je naime učestvovao, i to po svemu sudeći dobrovoljno, u ratu u Hrvatskoj. Sjećanje na dragog tatu koji je s ogromnom ljubavlju podizao sinove, volio svoju ženu i živio jedan, u to vrijeme obični jugoslovenski život, se u filmu sudara sa fragmentima svjedočanstava u kojima se nazire druga strana priče. Samovoljni skok iz uspavljujućih kričastih, privatnim videokamerama obilježenih osamdesetih u blatnjave, mrke, bučne devedesete je režiserovog oca pretvorio iz nasmijanog tate sa izbledjelih slika u nezadovoljnog, nervoznog, sutljivog oca koji se vratio sa službenog puta kojeg je izabrao kao i mnogi drugi očevi. Posljedice službenog puta i drugih službenih puteva će se, bojim se, osjetiti i na našim unucima. Reziser traga za odgovorom zašto i kako je jedna tako ”normalna” osoba kao njegov otac, mogla da se uputi na ratište. Šta pokrene čovjeka da oružjem brani takozvane ideale, propale već u formiranju?
Još od ne znam kad, valjda od Makavlejeve Rupe u Duši, ili Begovićevog Sasvim Lično nisam osjetio toliku količinu prepoznatljivosti i tupog bola u stomaku. Onog tupog bola kojeg sam osjetio prije par sedmica posjećujući Banjaluku, gdje se ponovo gradi Ferhadija, a ljudi pored nje prolaze kao da se ništa nije desilo. Nas par koji bi postavili neko pitanje – jer smo ponijeli par gelera, kamenčića ostalih od ruševina, i stavili ih u džepove umjesto klikera – samo smetamo jer se ne uklapamo u sliku kolektivne amnezije koja pažljivo i revnosno pohranjuje neugodnosti ispod tepiha.
Ne znam kako se pišu filmske recenzije. Slab sam s jednostavnim dodjeljivanjem cifara i davanja konzumerskih prijedloga na šta da se pare potroše. Ponekad napišem neku kritiku, ali to vrlo često radim iz negativnih pobuda. Ili su filmovi toliko loši, ili stoje iza fašistoidnih ideologija, najčešće oboje. Pritom su i filmovi a i stvaraoci regularno umiveni i presvučeni, uniforme već odavno više negdje u ormarima za ne daj bože. Dadnem si oduska, malkice popljujem i izgazim pa ako neko pročita, pročita.
Režiser filma Srđan Keča
Totalno nepripremljen sam pogledao Tvoj film. I tu si me i prevario… Napravio si filmski esej koji će ostati i opstati. Ne samo zbog izbora i težine izabrane teme, nenametljivosti priče koja se lagano otkriva pred našim a i tvojim očima, blagosti i nijansiranosti, već i zbog univerzalnosti onoga o čemu pričaš. O tome ti mogu posvjedočiti jer sam drugi put film gledao sa nekim svedskim kolegama, koje su Pismo Ocu gledali iz neke svoje perspektive i koje je film pomjerio iz sasvim drugih razloga nego mene. Oni su vezali neke svoje price uz tvoju, pa su se tu nekako smjestili pucanja na švedske radnike 30-tih, neka moja lična iskustva i sjećanja, a po komentarima koje sam cuo, film je izuzetno primljen i kod amerikanaca, spanjolaca, kosovara, hrvata, tj koga god ko se zatekao na projekcijama, i koga si sigurno zajebao kao i mene. Jer zadnja stvar koju smo očekivali je jedno hrabro, nepretenciozno, tiho djelo koje balansira izmedju slatkih uspomena i gorkih zaostavština ljudi koje smo voljeli i mislili da poznajemo.
Negdje u čudnom okruženju Prizrena su se miješali kosovski turbo folk i ezani s džamija s avantgardnim filmovima na rijeci. Tu sam za vrijeme Dokufesta, izmedju ostalog imao radionicu s glavnim ciljem da djeca – rodjena u vremenima koja su u tvom filmu usko vezana i za moje neminovno istjeravanje iz Jajca, pa koju godinu poslije i iz Kaknja – dobiju šansu da se sretnu i popiju koju pivu zajedno, a ako bude mogućnosti i izrode film. U sred naseg rada se zapucalo, ponovo se ginulo, granice su se ustalasale, mostovi se zapalili. Izolirani od masovnih protesta po fejsbuku i inim mahalama, od pozivanja na barikade, umirivanja da novih ratova neće biti, mi – zajedno s djecom iz Svedske, Srbije, Bosne i Kosova – smo nastavili raditi. Momci iz Beograda su doživjeli i veliko gostoprimstvo domacina, ali i srdžbu nekog kretena koji im je rekao da idu i snimaju filmove po Beogradu. Ja sam po ko zna koji put dobio pitanje koje sam nacionalnosti, naslušao sam se i priča ljudi koji iznebuha, u po neke dobre hrane i price, raspravljaju o uticaju `zidova`, o `pederčićima i lezbejkačama`, ali sam i slušao i gledao tu djecu kako skupa rade i svadjaju se, i postavljaju neka kritička pitanja, nužno vezana za dalje ispitivanje prošlosti i naših postupaka iza kojih i dan danas stojimo, ili ih se kajemo. U tom kontekstu – izmedju totalnog razočaranja i blage nade – u vec objašnjenim prilikama, se pojavio i tvoj užasno lijepi i gorki esej. Tu su se počele prelamati neke slike iz tvog filma koje još ne vidjeh u dokumentarnim filmovima nastalim nakon rata na ovim prostorima. U nekoliko slika si čak uspio napraviti Eisensteinsku montažu atrakcije bez montaže, no o tome cemo valjda neki drugi put, kad se filmološki bude rasčlanjivao tvoj stilski pristup… Tih nekoliko sekundi sudaranja slika sam u glavi sigurno provrtio stotinjak puta, i još mi je uvijek zlo kad mislim na njih.
Ne mogu na film da stavim nikakvu ocjenu. Ne znam da li ga uopšte preporučujem ljudima (već spomenuh da nisam dobar recenzent), mada bih da imam neku moć, sviju tjerao da ga odgledaju barem nekoliko puta. Ne znam kako da objasnim ljudima šta osjećam kad vidim slike ljudi koji su u trenucima kada su uslikani bili nešto sasvim deseto od onoga sto su postali nekad poslije, dok su ih slike zamrzle u duhu necega sto su bili i sto su nepovratno izgubili u 90-tim. To su isti ljudi s fotografija iz svih nasih albuma. Valjda će puno više ljudi od tebe samog uspjeti stisnuti petlju, otvoriti albume i polako sagledavati kako su se oni, i njihovi bližnji, ponašali u nekim kriznim momentima. Necu nista otkriti, a ni film nece izgubiti na svojoj težini ako kažem da odgovora nema, i da je traganje frustrirajuće. Istovremeno, ako ne želimo ponoviti greške očeva i odgovarati na gorka pitanja budućih generacija, moramo valjda biti spremni suočiti se sa sopstvenom historijom, ali samo ako to stvarno želimo. Sve ostalo je kalkulisanje. Pismo Ocu, čini mi se to nije.
U svakom slučaju, hvala ti što si me zajebao. Hvala ti za grč u stomaku, za sva postavljena pitanja i nedobijene odgovore.
Srdačno
Sanjin
P.S. Čestitke na nagradi za najbolji balkanski film na Dokufestu, mada bi i bez te nagrade ovo bio veliki mali intimni filmski esej.
Režiser Srđan Keča roden je Roden 25. 3. 1982. u Pancevu, gde je završio osnovnu školu i Gimnaziju “Uroš Predic”. 2004. i 2005. završio prvi i drugi nivo francuske škole za dokumentarni film Ateliers Varan, koju je osnovao cuveni Žan Ruš. Od tada radi na filmovima kao reditelj, snimatelj ili producent, a posebnu pažnju posvecuje razumijevanju putem kamere društvene stvarnosti u Srbiji i zemljama regiona. Sa kolegama je osnovao i od 2005. do 2008. bio direktor Centra za dokumentarni film “Atelje Varan Beograd”. U tom periodu bio je producent 20 dokumentarnih filmova od kojih su mnogi bili uspješni na medunarodnim festivalima, organizovao niz filmskih radionica i više desetina filmskih projekcija širom Srbije i regiona.
A Letter to Dad | two excerpts from Srdan Keca on Vimeo.