Branko Ćopić okončao je svoj život 26. marta 1984. godine.
Legendarni Branko Ćopić bio je jedan od proslavljenih imena jugoslovenske književnosti, a bez njegovog talenta i daljeg stvaralštva ostli smo prerano.
Na današnji dan, 26. marta 1984. godine Branko Ćopić izašao je iz svog stana i sišao do mosta. Okrenuo je leđa zgradi Centralnog komiteta, preskočio ogradu i udario glavom u beton. Ovo samoubistvo nadnosi se, i danas, kao neka mračna sjenka, nad njegovim bogatim djelom.
Odnio je u smrt mnoga pitanja. Tragičnom kraju obožavanog narodnog pisca, rođenom u Hašanima kod Bosanske Krupe, prethodila je izvanredno bogata literarna karijera, ali i jaki politički pritisci zbog njegovih satiričnih tekstova kojima je želio da ukaže na probleme društva.
Počeo je da piše vrlo rano, a prva djela je objavio već u svojoj četrnaestoj godini. Tokom Drugog svjetskog rata bio je ratni dopisnik i jedan od učesnika u Narodnooslobodilačkoj borbi. Pisao je pjesme, priče, novele, romane za djecu i odrasle. Jedan je od najplodnijih i najčitanijih pisaca naše književnosti, a djela su mu višestruko nagrađivana i prevođena na mnogo svjetskih jezika.
Neponovljiv talenat nestao je kada je odlučio da tragično skonča svoj život 1984. godine u Beogradu.
Posljednja dva sata života ovog velikana srpske književnosti predstavljrna su u dokumentarnom filmu “Moja mala iz Bosanske Krupe” reditelja Puriše Đorđevića. Polusatna priča zasniva se na dirljivom svjedočenju Momčila Srećkovića, iz sela Zabrežja kod Obrenovca, koga su Ćopić i njegova žena Bogdanka kao dječaka školovali u Beogradu.
Zahvaljujući Srećkoviću, kome je Ćopić u to vrijeme pomogao da završi novinarsku školu i počne da radi kao novinar, Novosti su došle do proširene verzije njegovog svjedočenja. Tog ponedjeljka, 26. marta 1984, kada je definitivno odlučio da okonča život, Ćopić se javio upravo Momčilu.
“Branko me je oko dva po podne pozvao telefonom da hitno dođem, jer ima nešto važno da mi priča. Odmah sam krenuo za Beograd, a kad sam stigao, on već nije bio kod kuće. Cica mi je rekla da je u depresiji i da sjedi u parku. Našao sam ga na klupi, nije okretao glavu, samo mi je rekao: Tužan sam ti, jarane moj. Dobio sam novi poziv za policijsko saslušanje, hoće da mi ogule kožu. Ali neće oni više da mi zagorčavaju život. Jarane moj, zatvaram svoj ‘dućan’, a tebi ostavljam ključeve da ih baciš u Savu.”
“Onda je predložio da prošetamo. Koračali smo od Terazija ka hotelu Moskva, pa je htio da sjedimo u bašti i popijemo po koktu. Branko je mnogo i brzo pričao, od toga da su mu najdraži ‘Doživljaji mačka Toše’ i da je proza njegov domen, rudnik, do toga da nikada ni na koji način ne treba da se bavim politikom. Na njegovo insistiranje krenuli smo ka Zelenom vencu, iako je već bilo sedam uveče. Nije prestajao da priča – govorio je da su njegove bajke ukradene, nedosanjane, da su na naivne slike ljudi koje je imao pali studen i magla, a da su sve priče koje je napisao u spomen narodu koji umije da pljucka smrti u brk…”, pričao je Momčilo.
Po Srećkovićevom svjedočenju, tako su stigli i do savskog mosta – Branko je želio da mu pokaže kamenu klupu na kojoj je proveo prvu noć u Beogradu, i kako je bio nagnut, naočari su mu pale dole.
“Otrčao sam stepenicama da ih nađem, a kad sam se vratio gore, Branka više nije bilo. Okretao sam se u mraku okolo, kad sam ga konačno primijetio, on je već prešao polovinu mosta ka Novom Beogradu. Počeo sam da trčim i da ga dozivam, ali od zvona sa Saborne crkve koja su u tom trenutku zvonila nije mogao da me čuje. Ono što je za mene ostalo najstrašnije je to što sam stigao desetak koraka iza Branka kada sam video kako se naginje ka metalnoj ogradi i nestaje. Bio sam u šoku, odjurio sam dolje skoro bez svijesti, Branko je ležao u lokvi krvi, a oči su mu bile širom otvorene…”, govorio je.
“Stigla je policija i Hitna pomoć, i kako ističe, tada je uslijedio novi šok – ispitivali su ga zašto nije spriječio Ćopićevo samoubistvo, ili da li ga je on možda gurnuo sa mosta… Ispitivanje je prestalo tek kada je Bogdanka došla u stanicu policije sa oproštajnim pismom koje je Branko ostavio, a koje je pronašla tek te noći. Ogromnu nepravdu je Branko doživio i veliko zlo. Skoro svi su ga ostavili i izdali, brojne kolege, pisci, mnogi drugovi, saborci, prijatelji. Njegova smrt prošla je sasvim tiho, a film Puriše Đorđevića donekle ispravlja tu nepravdu i rasvetljava istinu o tome zašto se Branko ubio.”
Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, našla ga je kasnije, u limenoj kutiji “Pelikan” u kojoj je držala pribadače.
“Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, Bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine!”