Ironija je vjerna prijateljica Nikoline Ivezić. Još otkako je svog mega Isusa na Filozofskom fakultetu pridružila »velikanima« Marxu, Engelsu i Lenjinu (na što su tjednima uvrijeđeno graktali desno orijentirani studenti), ova slikarica, kiparica i ilustratorica prometnula se u jednu od najsnažnijih pojava domaće pop art struje u likovnosti.
Upisujući ironijski predznak u svoje cikluse prsatih žena bez lica i pop-svetaca, zbunjivala je i izluđivala one koji se teško nose s dvosmislenošću. Neki su političari naručivali od nje slike svetaca, drugi su je kudili za tobožnji seksizam u portretiranju ženskih likova, po kojima je danas prepoznajemo.
Nikolina Ivezić nije od onih neshvaćenih lijenih »talenata« koji cmizdre kako je teško biti umjetnik: u svome je ateljeu u zagrebačkoj Dubravi i po deset sati dnevno, a rezultati se vide na gotovo svim reprezentativnijim skupnim izložbama u Hrvatskoj. Od onih svježijeg datuma, zapaženi su njezini nastupi na aktualnom trijenalu kiparstva u Gliptoteci (gdje je izložila jedan od najzanimljivijih i najprovokativnijih radova – »Stup srama« podignut »u slavu« svim hrvatskim neplatišama) te u Muzeju suvremene umjetnosti gdje je na izložbi T-HT@MSU izložila socijalno angažirane bojanke s motivima kopanja po smeću i prizorima iz crne kronike.
Mala, zanimljiva retrospektiva njezinih radova – »My favourite« – priređena je nedavno u galeriji »Vladimir Filakovac«, gdje su biseri iz autoričinih različitih ciklusa, postavljeni jedni uz druge, postali semantički prodorniji – potvrđujući ono što ona sama stalno ističe: da je njezin bujni likovni svijet utemeljen u ciničnom otporu prema konzumerizmu i jeftinim stereotipima modernog zapadnog svijeta.
Stup srama
Prsate žene bez lica, koje mnogi nisu »pročitali« dalje od izazovnog, predimenzioniranog seksipila kakav propagira holivudska produkcija ili američki spotovi rap pjesama – autoričina su kritika kapitalističkog sustava koji grubo instrumentalizira žensko tijelo svodeći ga, kao i sve ljudske vrijednosti – na robu.
Na trijenalu kiparstva u Gliptoteci HAZU predstavili ste se intrigantnim radom kojim se hvatate u koštac s jednim od najvećih problema umjetnika. Što Vas je ponukalo da javno oglasite popis svojih dužnika?
S obzirom na loša iskustva mene i mojih kolega, osjetila sam potrebu napraviti »Stup srama«, oglasni stup na koji sam upisala nazive galerija, imena galerista ili pojedinaca koji su mi u posljednjih desetak godina ostali dužni, bilo za prodaju slika, uređenje interijera ili krađu autorskih prava. Jedan od takvih primjera bilo je i neovlašteno prodavanje reprodukcija mojih slika, i to u poštanskim uredima u cijeloj Hrvatskoj. Uz pomoć odvjetnika, i to tek nakon godinu dana, uspjela sam (barem u Pošti) zaustaviti njihovu distribuciju. Naravno, bez i jedne kune naknade.
Uvijek možete pozvati novinare i »stvoriti priču za medije«, ali ovako sam to pokušala napraviti ipak na malo suptilniji, ali i provokativniji način. Na »Stupu srama« sam ostavila mjesta da i posjetioci izložbe mogu upisivati svoje dužnike.
Neki dan sam pročitala u jednim novinama da pisac teksta sumnja u istinitost tog mog popisa te da postoji mogućnost da je popis rađen u dogovoru s navedenim dužnicima, jer je po stupu moguće pisati, pa tako i precrtavati imena. Ali upravo u tome i jest moja ideja! Krenula sam od ironičnog stava prema neplatišama – uz stup je osim kreda izložena i spužva koja simbolizira mogućnost da platiš i izbrišeš sebe s popisa.
Hrvatsko stanje
Kako biste opisali odnos hrvatskog društva prema umjetnicima uopće? Imate li dojam da je (post)tranzicijskoj Hrvatskoj umjetnost zadnja rupa na svirali? Je li tako bilo i prije dvadeset godina kad ste Vi započinjali svoj »umjetnički staž«?
Prije dvadeset godina, baš negdje u ovo vrijeme, u Galeriji Nova u Zagrebu, koju je tada vodila Ljerka Šibenik, održala sam svoju prvu samostalnu izložbu »Very hungry woman«. Da li zato što se, slučajno, u to vrijeme održavao Eurokaz ili ne, sve slike s moje izložbe bile su prodane. S tim da moram napomenuti da cijene mojih radova danas nisu znatno veće od tadašnjih. Pretpostavljam da je to danas (ako izuzmemo Tomislava Klička i »Filip Trade«) gotovo nemoguće zamisliti mladom, neafirmiranom umjetniku.
S druge strane, današnjim generacijama je, kao i u svemu ostalom, tako i u umjetnosti, sve dostupnije: natječaji, stipendije, rezidencije, suvremena tehnologija.
Moje prve izložbe nastale su u ratno ili poslijeratno razdoblje i iako je to imalo i nekih svojih prednosti, mislim da su današnje generacije mladih umjetnika puno kvalitetnije od onih moje od prije dvadesetak godina. Danas je teško i zamisliti da tadašnji studenti Akademije nisu smjeli izlagati na, primjerice, Zagrebačkom salonu, dok se danas svježe, originalne ideje dapače, vrednuju i nagrađuju.
Rad »Stup srama« predviđa i sudjelovanje posjetitelja izložbe. Kakve su bile reakcije?
Nažalost, nisam bila u Zagrebu na dan otvorenja da uživo vidim kako se stup »razvija«. Ali, koliko sam čula, već je na otvorenju bio ispisan do posljednjeg mjesta. Većinom glupostima tipa, taj i taj se vole, crtežima spolnih organa i slično. Našlo se ipak i dosta imena dužnika, ali skromnije i bojažljivije napisanih.
Iako mi to na prvu nije bilo drago, jedan moj prijatelj je komentirao da je baš super što je stup takav jer zapravo odražava stanje u Hrvatskoj. I kad im se pruži prilika nešto reći (i to za njih anonimno) naš se narod opet ponaša nezainteresirano, adolescentski i ne-afirmativno.
Humor i ironija
Iako su Vaši radovi i prije bili obilježeni dozom kritike prema pojedinim pojavama u društvu (od Isusa na Filozofskom fakultetu do desakralizacije svetaca u ciklusu »Pop saints«), u posljednjih nekoliko godina činite to izravnije, kao na primjer onim socijalno angažiranim bojankama u MSU-u. Smatrate li da je danas obaveza umjetnika da preuzme na sebe dio kritike nepravde u društvu?
Pa vjerojatno to nezadovoljstvo dolazi s godinama. Možda ja previše vremena provodim u ateljeu, a u njemu imam samo radio, pa ako gotovo svakih sat vremena slušate uglavnom loše vijesti, ne možete na to biti imuni. Mene je uvijek interesirala umjetnost koja se bavi temama društvene angažiranosti – ali s dozom humora, ironije ili provokativnosti.
Vaši su radovi sve više interaktivni, računaju na komunikaciju i sudjelovanje publike. Kako su posjetitelji izložbe T-HT@MSU reagirali na bojanke? Je li bilo intervencija koje su Vas oduševile ili iznenadile?
Interakcijom pokušavam i manje zahtjevnu publiku zainteresirati i približiti suvremenoj umjetnosti. Na izložbi TH-T u MSU posjetiteljima je bila pružena mogućnost da bojaju, odnosno interveniraju na bojanku i time kritiziraju društvo u kojem živimo. U sklopu izložbe, te su bojanke dobile svoje mjesto na zidu galerije.
Mene je ugodno iznenadio velik broj intervencija (oko 150), a s obzirom na to da je to projekt koji traje već nešto više od godinu dana – počeo je u Galeriji Kazamat u Osijeku, a bio je i na Bijenalu ilustracije u Klovićevim dvorima – broj se popeo na nekih 400-tinjak bojanki osoba različitih zanimanja, dobi i mjesta pripadanja.
Teško mi je od tolikog broja izdvojiti favorite jer ima stvarno genijalnih ideja, od mog bivšeg profesora Zlatka Kesera koji je crtao različitim materijalima, pa i kolačima, do kolegice Tanje Tintor Keller koja je izvezla bojanku kao goblen u znaku Hrvatske zastave, do studentice iz Splita Lane Stojičević koja je sašila malu kutu žene iz »Kamenskog«.
Ljudi su uglavnom komentirali njima bliske teme: nezaposleni – prizor s burze, studenti – studentsku blokadu i slično.
Pripadate onom tipu umjetnika koji zbilja puno rade, stalno su prisutni, vidljivi, aktivno izlažu… Možete li, uz takav ozbiljan pristup radu, (dobro) živjeti od umjetnosti?
»Dobro« je relativna stvar. Kupiti stan i auto u četrdesetoj za nekog je normalno, a za nekog luksuz. Kao samostalni umjetnik nažalost stigmatizirani ste po pitanju kredita, kartica, minusa u banci, bez obzira koliko državi poreza plaćate. Od tuda vjerojatno dolazi i veći trud i upornost da bi kao umjetnik mogao opstati u našem poslu i društvu. Od onih sam koji svaki dan rade barem 8-10 sati, bilo da se radi o mojoj primarnoj struci, slikanju ili srodnim zanimanjima, dizajnu, uređenju interijera i scenografiji, tako da unatoč krizi, ne mogu se požaliti: posla se uvijek ima.
Društvena površnost
Prvo ste ime hrvatskog pop arta, što je ilustrativno pokazala i prošlogodišnja izložba u Klovićevim dvorima. U jednom ste intervjuu, međutim, rekli da Vam ta titula baš i ne laska. Zašto?
Bez obzira što mislili o pop artu kao stilu, niti ja, niti moji kolege koji su izlagali prošle godine na izložbi »Pop art's not dead« ne volimo da nas se ukalupljuje u stil u koji se niti vremenski, niti geografski ne uklapamo. Ipak, Koraljka Jurčec Kos i ja, kao koautor izložbe mislim da smo skupili jednu ekipu umjetnika koja je u nekim etapama svog djelovanja ili nekim elementima imala poveznice s pop artom, bilo to doslovno ili ironično.
Intrigantno je u svakom slučaju bilo to što do sada nitko kod nas nije obradio sličnu temu. Očito joj je i publika bila sklona jer je izložbu posjetilo oko 2.500 ljudi, što nije baš čest slučaj za izložbe suvremene umjetnosti u Hrvatskoj.
Vašu najdugovječniju opsesiju, koja Vas je učinila prepoznatljivom – opsesiju predimenzioniranim ženskim grudima – neki su doživjeli kao neosviješteni prilog sveopćem svođenju ženskog tijela na razinu objekta. Taj ste dojam »hranili« i praznim licima svojih prsatih likova. No, Vaša je poruka upravo – kritika objektifikacije žena?
Naravno, na svojim slikama golotinjom i stereotipima medija i pop kulture želim ironizirati, kritizirati i karikirati društvenu površnost. Očito erotika ima tu dozu spektakularnosti, provokativnosti i osebujne estetike koja proizlazi iz seksualne želje kojom svjesno manipulira potrošačkim društvom koje sve ljudske vrijednosti svodi na robu.
Tekst je preuzet iz Novog lista