Među desecima tekstova vodećih svjetskih medija, New York Times napisao je najdirljiviji koji prenosimo u cijelosti.
“Noge su im otkazale davno prije kraja. Mišići su ih boljeli, pluća
su im bila prazna, tijela su im pucala i cviljela. Hrvatski igrači su
dotaknuli i prešli svoj limit. Opet su istrošili sav adrenalin, otišli
“u crveno”, osjetili bol.
Pa ipak, dok su im pokreti bili sve teži, tetive sve stegnutije i dok
su hvatali dah i izgledali kao da jednostavno više ne mogu, nisu
posustajali, nastavili su svoj lov te su i dalje trčali. Pokraj
Engleske, u finale Svjetskog prvenstva, u povijest.
Kad je sudac označio kraj, popadali su po travnjaku pod težinom ne
samo zbog neviđenog fizičkog napora i truda koji su uložili, nego i pod
težinom fantastičnog uspjeha koji su ostvarili.
Ostala je još samo jedna velesila. Brazil, Njemačka, Argentina i
Španjolska su odavno ispale. Ostala je Hrvatska, nacija od četiri
milijuna ljudi. Između njih i najfascinantnijeg naslova Svjetskog prvaka
stoji samo Francuska.
Hrvatska je do finala došla na teži način. Produžeci i penali protiv
Danske, produžeci i penali protiv Rusije i sad ovih iscrpljujućih 120
minuta protiv Engleske. Epska utakmica koju možete vidjeti samo na
Svjetskom prvenstvu.
Hrvatska se vratila, baš kao i u prijašnjim utakmicama, nakon što je
sjajni Ivan Perišić poništio Trippierov vodeći gol. Malo po malo
Hrvatska je preuzimala igru vođena Lukom Modrićem i Ivanom Rakitićem.
Imali su prilika da i ranije riješe utakmicu, ali je Perišić pogodio
stativu i promašio prazan gol, a Jordan Pickford skinuo je zicer
Mandžukiću.
Prekaljeni ratnik zakucao je za pobjedu
Sat je otkucavao. Penali su bili sve izvjesniji. I onda, nakon 109
teških minuta, Engleska je na sekundu popustila i Mandžukić, taj
prekaljeni ratnik, izbjegao je njihovu pažnju i zakucao za pobjedu. Do
tog trenutka je jedva stajao na nogama, ali sad je otrčao do kornera do
razularenih navijača u crveno-bijelom. Suigrači su pohitali za njim i
zatrpali ga svojim tijelima, skupa s jednim bespomoćnim fotografom kojeg
su pomeli u slavlju.
No, to nije bilo ništa u usporedbi s onim nakon zadnjeg sučeva
zvižduka. Oni hrvatski igrači koji su još mogli trčati ponovno su
jurnuli prema navijačima, zamijenivši umor s čistim adrenalinom. Plesali
su i pjevali, uživali su u trenutku. Neki su poveli i djecu, drugi
zastave, dok se crveno-bijelo more valjalo tribinama Lužnjikija.
Na centru, između nade i očaja, stajao je engleski menadžer Gareth
Southgate. Njegovi igrači su bili na drugom kraju terena i pljeskali
navijačima, ponosni, ali utučeni s kamenim i izgubljenim pogledima. Kako
je ovaj SP odmicao, Engleska je osjećala da je možda, jednom, sreća
napokon na njihovoj strani. Southgate ih je odveo iznad svih očekivanja.
Mnogi su smatrali da im je maksimum osmina finala ili eventualno
četvrtfinale.
No, kako se njihov duh dizao, promijenila su se i očekivanja.
Prošetali su skupinom i onda prošli na penale što inače ne rade. Kako su
favoriti ispadali jedan za drugim, put mladoj Southgateovoj momčadi bio
je sve širi.
Sama ideja o nečemu velikom potpuno je zaludjela naciju. Bilo je ovo
čudnih nekoliko tjedana u Engleskoj, vrijeme u kojem se bilo lako
zaljubiti. Neprestana sunčana razdoblja, vlada na rubu pada i velika
očekivanja. U tom nepoznatom teritoriju niknula je uzbudljiva engleska
reprezentacija, oslobođena svih duhova prošlosti i vođena rukom jednog
nevjerojatno pristojnog i pristupačnog čovjeka. Engleska, najednom
lišena bahatosti i samouvjerenosti, djelovala je prijateljski,
simpatično i, najšokantnije od svega, kao jako dobra nogometna momčad.
Nacija, naviknuta na poraze, doslovno se onesvijestila. Neslužbena
himna Eura 1996. i njezin refren “It’s coming home” postao je odgovor na
svako pitanje. Sve je bilo toliko nestvarno i toliko neočekivano da se
postavljalo pitanje zašto Engleska, koja je na jednoj utakmici zabila
šest golova, ne bi mogla trenirati s gumenom kokoši? Ili ako Engleska
može dobiti nekoga na penale, zašto je čudno da se igrači u bazenu
utrkuju na jednorozima na napuhavanje?
Nije bilo nikakvog krivca za poraz Engleske
Duboko u duši, svi su ipak očekivali da će priča na kraju tužno
završiti. To je sigurno prošlo kroz glavu Southgateu dok je gledao
hrvatske igrače kako slave uspjeh koji je mogao biti njegov. No, ovaj
put je razočaranje bilo drukčije. Nije bilo nikakvog krivca, nikakve
potrebe za preuveličavanje ili naslađivanje porazom. Nitko nije dobio
glupi crveni karton, nitko se nije ozlijedio i nema potrebe za
rekonstrukcijom momčadi kao što je bio slučaj prijašnjih godina.
Ne, engleski put je jednostavno morao ovdje završiti protiv momčad s
malo više iskustva, malo više znanja i koja je malo više navikla na
ovakve utakmice. Modrić je igrao četiri finala Lige prvaka, Mandžukić
tri, Lovren i Rakitić po jedno. S druge strane, samo Jordan Henderson
zna kako je igrati najveću utakmicu u klupskom nogometu, a to je okusio
tek prije par mjeseci.
Za engleske navijače postojao je samo jedan osjećaj – ponos. Na ono
što su vidjeli, na ono što su ostvarili, na ljubav koju su osjetili u
svojem narodu i na momčad koja ih je predstavljala. No, Southgateu to
nije bilo dovoljno. Čekao je da završi hrvatsko slavlje jer ga nije
želio prekidati kako bi svakom igraču i članu stručnog stožera Hrvatske
mogao osobno čestitati. Nije želio skrivati razočaranje. Želio ga je
osjetiti i iskusiti da mu posluži kao inspiracija da to više ne ponovi.
To je bilo za budućnost. Sadašnjost je, pak, pripala igračima koje je
gledao. Igračima koji su Hrvatsku učinili najmanjom zemljom u finalu
SP-a od Urugvaja 1950. godine, igrači koji su ovu momčad učinili
modernim čudom. Igrači koji nisu prestali trčati čak ni kad su im tijela
vrištala da prestanu, ni dok su se borili da uhvate zrak ni dok su im
kosti pucale pod težinom utakmice. Radili su za svoju nagradu i
zaslužili su je. Čeka ih Francuska.
Još jednom moraju otići “u crveno”.”
Tekst preuzet sa Indexa