U svetu postoji više miliona istraživača i naučnika koji
svakodnevno otkriju neku novu činjenicu. Danas, kada čovek ima
jednostavan pristup raznim informacijama, relativno je lako biti
informisan i upućen u najrazličitija istraživanja.
Neka od njih su proslavljena i opštepoznata, neka možda ne,
ali to svakako ne umanjuje njihov značaj u nauci. Evo nekoliko primera
koji će vas definitivno ostaviti bez teksta.
Video-igrice bolje za oči od šargarepe?
Nakon ovog istraživanja, činjenica da mnogo igranja igrica
oštećuje vid neće važiti… ili hoće? Naučnici sa Univerziteta Ročester u
Njujorku vršili su istraživanje na grupi ljudi koji često igraju akcione
video-igrice poput Unreal Tournament i Call of Duty, gde igrač treba da pogodi virtuelnu metu. Određivana je njihova osetljivost na boje. Ispitana grupa je imala zadatak
da napravi razliku između nijansi sive. Rezultat je bio iznenađujuć,
jer su oni bili bolji za oko 58% od ljudi koji ne igraju igrice.
Međutim, kada je drugoj grupi dato da mesec dana igra
igrice, utvrđeno je da im se osetljivost na boje nakon toga poboljšala
za čak 43% u proseku. Do sada su jedini načini popravljanja
senzitivnosti bili uzimanje sočiva ili naočara ili podvrgavanje
operaciji, ali dokazano je da treniranje na video-igricama daje dobar
rezultat, ako ne i bolji. Ipak, ovi eksperimenti vršeni su da bi se
ispitala efikasnost oka kod posmatranja sličnih boja, to ne znači da
previše provedenog vremena za računarom ne može oštetiti vid na druge
načine.
Vraćanje izbrisanih sećanja: mit ili stvarnost?
Stres prouzrokovan ratovanjem može izazvati disocijativnu
amneziju, stanje kada preveliki strah i traume brišu memoriju. Danas,
kada je mnogo država u nekoj vrsti sukoba, činjenica da sve više ljudi
boluje od ovog poremećaja i ne iznenađuje toliko. Mada potiskivanje
loših sećanja može biti od pomoći, ponekad se dešava da se iz pamćenja
izbriše period od više godina, ostavljajući osobu bez ikakvog znanja o
njenoj porodici ili prijateljima.
Agencija Ministarstva odbrane SAD (DARPA, The Defense Advanced Research Projects Agency)
sprovodi napredan četvorogodišnji projekat za pravljenje delikatnog
memorijskog stimulatora radi boljeg razumevanja ljudskog mozga, koji je
nazvan RAM – Restoring Active Memory (Vraćanje aktivne memorije). Prvi cilj RAM-a
je da se analiziraju i dekodiraju neuronski signali čoveka. Iako su
ranije vršena ispitivanja u ovoj oblasti, naučnici su daleko od
mogućnosti da čitaju nervne signale i na osnovu toga zaključe o čemu
osoba misli. Drugi zadatak je da treba iskoristiti znanje za kodiranje
stečenog iskustva i imati sposobnost reprogramiranja mozga koji je
pretrpeo gubitak usled povrede.
Ovi implanti imaju budućnost ako naučnici uspeju da nađu
način da otkriju kako se sećanje kodira u mozgu, umesto da istražuju
moždane instrumente. Premda je pamćenje samo skup specifičnih neurona
povezanih međusobno električnim impulsima, sa dovoljno podataka i mnogo
analize pomoću superračunara, veruju da bi bili sposobni da otkriju kako
da reprogramiraju mozak i vrate stečeno znanje.
Pauci imaju ličnosti?
Mnogi socijalni insekti, poput mrava, pčela ili termita,
formiraju kolonije koje su podeljene u kaste po tome koje poslove
njihovi članovi obavljaju. Takođe je i veliki broj životinja socijalan,
ali se u njihovim kastama stanovnici ne razlikuju anatomski u zaisnosti
od toga koje im je zaduženje.
Ekolozi Univerziteta u Pitsburgu izučavali su vrstu dlakavih pauka (Anelosimus studiosus)
iz porodice teridide, koji žive širom Amerike, od Nove Engleske do
Severne Argentine. Oni žive u kolonijama, love zajedno, dele paučinu i
plen, imaju stražare koji čuvaju jajašca i hrane mlade sažvakanom
hranom. Tokom istraživanja, primetili su da postoje dve vrste ženki,
agresivne i pitome. Nevažno što prve uglvnom love i štite koloniju od
napadača, one dele svoj ulov sa drugima. Da bi ispitali ovakvo
ponašanje, naučnici su napravili eksperiment u kome je 141 agresivni i
148 pitomih paukova trebalo da iskoristi svoje napadačke osobine.
Pokazalo se da su agresivni dva puta bolji u lovu i pletenju mreže, dok
su pitomi skoro tri puta bolji u čuvanju mladunaca.
„Rezultat ovog eksperimenta je da ličnost može mnogo da
utiče na raspodelu rada u koloniji i dalja istraživanja će biti bazirana
na tome šta uzrokuje razlike kod ovih vrsta“, rekao je glavni autor
studije, Kolin Vrajt.
Vakcine bez igala?
Razvoj nanotehnologije doveo je do razvoja Nanopatch-a,
sitnog uređaja koji može bezbolno da daje vakcine protiv gripa. Na
njemu se nalaze hiljade vakcina obloženih mikro-procesorima koji, kada
dođu u dodir sa kožom, gotovo u sekundi otpuštaju lek. Ovi
mikroprocesori ne idu duboko u kožu, tako da ne dosežu receptore za bol,
i nije ih potrebno držati na hladnom, kao većinu običnih vakcina.
Tehnologija je za sada testirana samo na miševima, ali
studije pokazuju uspešnost do oko 90 procenata, rekao je dr Dejvid
Samadi, predsednik Odeljenja za urologiju i šef Robotičke hirurgije
Lenoks hil bolice u Njujorku. Ako Nanopatch prođe pretklinička
istraživanja, biće testiran i na ljudima, i ako se uspeh zadrži na 90%,
trebalo bi da ove vakcine postanu dostupne za oko pet godina.
Da li delfini mogu da „vide“ pomoću sonara?
Slično kao što ljudi mogu da vizuelizuju predmet dodirujući
ga, delfini mogu da stvore ideju o tome kako on izgleda, šaljući svoj
sonar u njegovom pravcu.
Sonar, jednostavno rečeno, predstavlja zvučnu navigaciju.
Svi delfini imaju sposobnost da ispuštaju zvuk kako bi detektovali
nečiju lokaciju u okolini. Zvuk putuje do objekta, udara u njega i
odbija se nazad (kao stvaranje eha u pećini). Delfin „upija“ zvuk kroz
vilicu, koji zatim dolazi do unutrašnjeg uha, gde se impulsi razmenjuju
sa mozgom i tumače. Za ovu tehniku koristi im organ melon, smešten u
glavi.
Na ovaj način, osim tačne lokacije, dobijaju se
karakteristike poput veličine, oblika, čak i materijala predmeta. Sonar
je jako koristan delfinima jer se objekti u vodi, naročito udaljeni,
vide loše, a i zvuk se mnogo brže kreće kroz vodenu sredinu, nego kroz
vazduh. Ova neverovatna sposobnost je kod njih jako razvijena i ako bi
je čovek imao, mogao bi da razlikuje novčiće analizirajući samo njihovu
četvrtinu, vezanih očiju.
Mikrobi koji nezaštićeni mogu da prežive u svemiru?
Naučnici sa Međunarodne svemirske stanice otkrili su
mikroorganizme koji mogu da prežive i ako su dugo izloženi
negostoljubivom svemirskom prostoru. Spore Bacillus pumilus SAFR-032 otporne su na sredstva koja se koriste za čišćenje svemirske letelice, poput UV radijacije i tretmana peroksidom.
Eksperimentalno se ispitivalo da li su bakterijski
„autostoperi“ dovoljno jaki da prežive u svemiru i zaraze druge planete.
Tako su spore bile izložene na test objektu montiranom van stanice (European Technology Exposure Facility, EuTEF).
„Želeli smo da vidimo šta će se desiti u pravom svemiru i EuTEF nam je pružio tu šansu“, rekao je Kasturi Venkatesvaran iz NASA. Na opšte iznenađenje, neke od Bacillus pumilus preživele su oko 18 meseci. Ispostavilo se da su preživeli imali veći procenat proteina koji je povezan sa otporom na UV zračenje.
Trenutno, letelice koje treba da slete na planetu za koju
se pretpostavlja da na njoj postoje uslovi za život, ne smeju da imaju
sa sobom više od dozvoljenog nivoa mikroba života, poznatih kao
biošteta. Da bi se nivo sveo na odgovarajuć, sonde moraju biti čiste ili
se pretpostavlja da mikroorganizmi neće preživeti dovoljno dugo.
Međutim, nakon ispitivanja, ne zna se koliko je ova pretpostavka održiva
mada su neki mikrobi izdržljiviji nego što se mislilo.
Možemo li da čitamo tuđe misli?
Početkom devedesetih, italijanski tim naučnika sa
Univerziteta u Parmi sprovodio je eksperiment na makaki majmunima.
Primećeno je da se majmunu, kada izvrši neku motornu radnju, aktiviraju
određene nervne ćelije, ali i kada drugi ponovi tu aktivnost, kod prvog
ponovo reaguju isti neuroni.
Daljim ispitivanjima potvrđeno je postojanje tzv. ogledalo neurona (mirror neurons),
i naučnicima je postavljen pravi izazov da saznaju na koji način
funkcionišu i koja im je zapravo uloga u mozgu. Kod makaki majmuna ove
ćelije su smeštene u frontalnom, a kod čoveka u kortikalnom (kora) delu
mozga. Utiču na to da, na primer, pojedinac može predvideti naredni
pokret druge osobe ili njegov pravac kretanja, i time izbeći sudaranje
na ulici.
„Miror neuroni pokazuju da se pretvaramo da znamo tuđe
misli“, kaže neurolog sa Univerziteta u Kaliforniji. „Zapravo,
zahvaljujući njima, mi ne moramo da se pretvaramo, praktično jesmo u
tuđim mislima.“
Dalja istraživanja mogu biti od velike koristi da se otkrije kako deca formiraju teoriju uma
– shvatanje da ostali imaju um sličan njihovom, kao i da se rasvetli
autizam, za koji se pretpostavlja da postoji nedostatak ovakve
sposobnosti razumevanja.
Izvor Elementarium