Ajzea Bird ima šest godina. I, kao što je pisalo u naslovu ove priče,
nema noge. Prosto, rodio se takav. Neko se, eto, rodi bez nogu, ali –
niko bez srca. Samo je pitanje šta sa našim srcem uradimo: neko ga
kukavički sakrije, a neko mu dopusti da izraste u srce šampiona.
Mali Ajzea živi u jako teškim uslovima. Zapravo, beskućnik je.
Neko se, eto, rodi bez stana, ali – niko bez nade. Samo je pitanje šta
sa našom nadom uradimo: neko počne da tvrdi da je ona uzaludna, a neko
je udruži sa vjerom i trudom i dostigne snove.
Ajzea Bird sa mamom i jednogodišnjim bratom nema gdje da živi, pa se
porodica snalazi. Trenutno su smješteni u sklonište jedne crkve u
Virdžiniji, gdje ovaj šestogodišnjak odrasta i odakle odlazi na
svakodnevni trening. Rvač je.
Da, nema noge, ali ima srce šampiona. Ima vjeru da može, i ne oslanja se na opravdanja.
Sklekove radi tako što mu trener rukom odozdo pridržava kukove.
Trbušnjake radi tako što mu trener pridržava šorts za tlo.
Nadmeće se sa vršnjacima i mašta da jednog dana dođe i do najvećeg
priznanja koje mladi rvači mogu da dostignu, do rezultata kojima bi se
plasirali na državno prvenstvo.
I, dani su prolazili. U skloništu. Na strunjači. U porti crkve. U
sklekovima. U vođenju računa o bebi. U vođenju računa o trbušnjacima.
Ajzea, prosto, nije od onih koji odustaju od snova.
Kako je vrijeme odmicalo, pobijedio je sve drugare u svom timu. Onda je
ovaj šestogodišnjak ostvario dovoljno pobjeda u svom okrugu. Onda u
gradu. A, onda je stiglo iznenađenje – pozvan je na državno prvenstvo.
Ne, nije sada važno šta je tamo uradio protiv zaista najboljih, a dvostruko većih od sebe.
Derek Džeter, jedan slavni igrač bejzbola, reče svojevremeno, dok je
pričao o tome kako se postaje šampion, sljedeće: “Ljudi mogu da imaju
više talenta od tebe, ali ne postoji nikakvo opravdanje da bilo ko od
njih radi napornije od tebe”.
Mali Ajzea Bird možda ne zna za ove riječi. Ali, ono što on zna a mnogi
drugi ne znaju je da je svašta lijepo moguće kada se srce ne sakrije, već
izraste u šampionsko. Nisu to znali ni njegovi rivali na državnom
prvenstvu, dok nije izašao naspram njih na strunjaču.
Bio je treći tamo.
A u čemu ćemo mi, koji imamo gdje da živimo i imamo i ruke i noge, da budemo treći?
Ne danas, naravno.
Ali, da bi se snovi ostvarili, mora da se krene ka njima.
Pa, kad je već tako…
… šta čekamo?