O četvrtom danu je rečeno sve što se moglo reći (incident sa neprepoznavanjem Garyja Oldmana i dalje mi je u mislima), osim da je peto režisersko ostvarenje maverika američke kulture Jamesa Francoa podelilo kritiku. Njegov novi, „bezbudžetni“ film “Sal” donosi nam priču o poslednjim danima glumca Sala Minea, koji je ubijen pošto je prethodno pao u zaborav, nakon nekoliko godina uspešne karijere u raznim sferama umetnosti. Mada je većina kritičara ostvarenje okarakterisala kao „imaginativno“, mnogi smatraju da ovaj film ne bi probudio ni promil interesovanja kod publike, da ga nije režirao upravo miljenik omladine Franco.
A kad smo već kod njega, mladi James je na konferenciji za novinare još jednom pokazao zašto ga smatraju za najvećeg ekscentrika među holivudskim podmlatkom. Nestvarno zgodan i šarmantan, ali nesumljivo i „čudan“ (u nedostatku prigodnijeg termina), Franco se na konferenciji pojavio kao da je pod uticajem neke… supstance (mada najverovatnije nije). Kao i na dodeli Oskara, kada je napravio fijasko, delovao je nezainteresovano, mada je na pitanja novinara odgovarao mnogo duže i obimnije nego bilo ko pre njega. Dok je naizmenično pričao u sporim kadencama i agresivnom polu-vrisku, oči su mu uglavnom bile zatvorene, ili se držao za glavu… kao da će se sav teret teškog života svakog trenutka srušiti na njegova nejaka pleća.
Šalu na stranu, Franco nije bez šarma i ideja. Da, čudan je, ali stvarno izgleda kao da se ne „folira“ (za šta su ga neki optuživali) i nesumljivo je vrhunski obrazovan i perceptivan. Kao što bi se desilo i mnogim drugim mladim osobama, otkako su mu se otvorila vrata uspeha, postao je preambicizoan, ali, srećom, u kreativnom smislu. Franco je bez sumnje vrhunski glumac, ali je sasvim dobar i režiser i pisac i tek će se videti čime će nas sve obradovati u toku karijere (sada je malo zauzet, pošto završava tri Mastersa simultano, a planira i dva doktorata). Na ovogodišnjoj Mostri nas je obradovao oštrim monologom o lošim stranama filmske industrije, i iskritikovao Hollywood reporter i slične publikacije što potenciraju blokbastere, a podsmevaju se niskobudžetnim, umetničkim ostvarenjima.
„Filmski biznis je upravo to – biznis. Razumem to i ne protivim se tome, glumio sam u nekim od najpopularnijih filmova u istoriji, ali se nadam da će svet razumeti da film nije samo to. Loši magazini kao Hollywood reporter ocrnili su moj novi film zbog niskog budžeta i tako su potpuno promašili poentu. Moj film stvarno nije imao nikakav budžet, ali ja upravo zbog toga nisam morao da pravim nikakve kompromise, već samo delo koje je ispalo baš onako kako sam želeo da ispadne. Nisam išao u pregovore sa investitorima, nisam se tresao oko zarade na blagajnama i pitao se da li će se svima novac vratiti, da li će mi karijera propasti zbog ovoga. Baš ti loši magazini danas samo potenciraju brojke, čini se kao da se uspeh filma meri samo time koliko je zaradio prikazivanjem. Potenciranjem ovakvog vida senzacionalizma devalvira se vrednost filma kao umetnosti i ignorišu se mnoga ostvarenja koja su daleko bolja od prosečnog holivudskog filma. Većina najboljih filmova svih vremena nije bila visokobudžetna. Pravi stvaraoci se ne fokusiraju na pare i zato sam ja srećan čovek, jer uspevam da ostvarim šta sam planirao i bez tog aspekta biznisa. Koncentrišem se na umetnost“, rekao je Franco… između ostalog, dok je ovo ujedno bio i prvi put da su novinari tapšali na nečiji odgovor na konferenciji.
Posle Francove konferencije, usledila je i ona filma “Shame” Stevea McQueena. Kakva filmčina! Drugo ostvarenje mladog Britanca vrsna je priča o mladom i uspešnom Brandonu, koji je, zapravo, seksualni ovisnik i duboko labilna ličnost koja ne može da ostvari dubok odnos sa ljudima. Ovaj film dobio je najveći aplauz u dosadašnjem toku festivala i možda bi i bio najveći kandidat za Zlatnog lava…Da nije “Tinker, Tailor, Soldier, Spy” Tomasa Alfredsona. Znam da potenciram ovaj film, ali čitave godine se priča da će upravo ovo biti dobitnik sezone i čini se da jeste tako. Na konferenciji, novinari su se posvetili Michaelu Fassbenderu, koji je ove godine ulogama u “A Dangerous Method” i sada “Shame” nepobitno dokazao da će biti glumačka veličina.
Pored “Shamea”, petoga dana videli smo još jedan kontroverzan, i takođe dobar film – “Terraferma”, italijanskog stvaraoca Emanuelea Crialezea. Ovo ostvarenje govori o problemima sa prekomorskom imigracijom u Italiji i osuđuje politiku premijera Silvija Berluskonija, koja podrazumeva da se imigranti nađeni na moru vrate nazad u Afriku.
Ipak, prava gužva nastala je tek pošto je u konferencijsku salu ušao Al Pacino. Živa legenda svetskog glumišta na Mostru je došao da bi primio nagradu Jaeger-Le Coultre (Slava filmskom autoru), ali i predstavio svoje treće rediteljsko ostvarenje Wilde Salome, polu-dokumentarnu priču inspirisanu životom Oscara Wildea i njegovim delom “Salome”, sa Jessicom Chastain (Tree of Life) u glavnoj ulozi. Pošto su svi novinari ustali kada je ušao u salu, intrigantni Pacino, kojeg su čitavog dana oslovljavali sa „Tony Montana“ šalio se i pozdravljao sa svima, da bi uveče prilikom uručenja nagrade govorio na italijanskom, za šta je posebno pozdravljen. O filmu su trenutno podeljena mišljenja, tako da je još uvek rano davati presudu, ali jedno je sigurno – haos na Lidu nastavio se i posle filma, pošto se Pacino sa svojom 40 godina mlađom devojkom uputio ka hotelu Excelsior, gde su relativno poznati i nepoznati Italijani slavili do dugo u noć.