Do olovke, ja nemam drugog oružja
ni topuza, ni kubure, niti mača
na guduri gdje stojim – zvuk vjetrenjača,
to zemlja Bosna moja, još je i čija.
Nove kontinente ljudi su otkrili
naseliće i planetu što gore sja
u međuvremenu moj komšija i ja
za istu među i dalje bi se bili.
Kome to vijekovima ugađamo,
da li uvijek, sa strane, nekoj rđi
ili svak svom, na jeziku jakom, vođi
dok ginemo, mirimo se i svađamo
dok po palima svetkujemo vremena,
po hordama bogova i diktatora
dok se ježimo od njihovih govora
i ustupamo im pognuta ramena
kome to još u bijedi prkosimo
svijetu, jedan drugom, il’ samo sebi
dok se i dalje po nuždi i potrebi
mi mlatimo, mi mlatimo, mi mlatimo
i krivo pamtimo, a kud dalje ne znamo,
sa tri naroda, jezika i pameti
kao i dosad, odlučni smo zapeti
jedni u druge, il’ u tri lijepe samo
da li fizički, da li tastaturom
uporno traje bitka marioneta
s mreže pomažu zeme iz svijeta
finim manirima, visokom kulturom
za nobelovca zahvalni glupacima
plitka pamet ili andrićevska slika:
„gdje počinje Bosna prestaje logika“
putokaz odavno poznat je strancima
mi smo ovdje gdje se istina okreće
u vjetrenjači i grobu kol’ko čujem,
oštricom olovke sam ću da ratujem
valjda me brzo razoružati neće.