Vilim Matula jedan je od vodećih hrvatskih dramskih umjetnika; bio je
dugogodišnji član Zagrebačkoga kazališta mladih, a već petnaest godina
ima status slobodnog umjetnika. Niz godina nastupao je na Dubrovačkim
ljetnim igrama i dobitnik je mnogobrojnih nagrada: Orlanda, Marulićeve
nagrade za ulogu u predstavi “Metastaze”, Nagrade “Fabijan Šovagović” za
najbolju monodramu, za sjajnog “Münchhausena”, Godišnje nagrade
“Vladimir Nazor” i mnogih drugih. Poznat je i po svom aktivističkom
djelovanju: posljednjih je godina bio član Kriznog odbora za Cvjetni
trg, nastalog radi obrane Varšavske ulice od privatnih interesa i
krupnoga kapitala.
U njegov društveni i umjetnički angažman gledatelji se mogu uvjeriti i
u zagrebačkom Art kinu Grič, gdje se u predstavi “Tko si ti i otkud ti
pravo”, uz plesačicu Irmu Omerzo i čelista Stanislava Kovačića,
pojavljuje kao glumac, kreator osnovne ideje i producent. Predstava je
nastala pod kapom Teatra 2000, koji je Matula osnovao prije desetak
godina kako bi realizirao svoje ideje o angažiranom teatru. Naslov
predstave Matulin je odgovor na opće stanje u društvu, kao dio njegova
osobnog revolta zbog položaja “malog čovjeka”.
Mediji proizvode apatiju
– Sve je krenulo za famozne krize 2008., a produbilo se inicijativom
Pravo na grad, kada se načulo da će biti nečega, najprije iz krugova
arhitekata koji su počeli govoriti da se nešto veliko sprema. Nije se
još točno znalo gdje, a na koncu je to bio Cvjetni trg. Poriv za tom
vrstom aktivizma možda se najbolje oslikava u naslovu predstave “Tko si
ti i otkud ti pravo”. Naime, ključno političko pitanje je pitanje
legitimacije. Zanimljivo je da ljudi koji su odgovorni, na najvišim
položajima, izabrani kao naši predstavnici i zastupnici koji bi nama
trebali odgovarati, na naša pitanja i apele vrlo često odgovaraju
protupitanjima: tko si ti, tko je ovaj, tko je onaj? Sjetimo se,
sadašnji premijer Zoran Milanović svojedobno je odbio govoriti o javno
upućenim kritikama, pa je otprilike izjavio: “Ma tko je to Vjeran Zuppa,
ne znam po čemu on zaslužuje naše vrijeme?” Zašto to spominjem? Zato
što oni koji nas predstavljaju osjećaju nelagodu spram kazališta; dobro
kazalište uvijek razobličava tu predstavu, jer profesionalni političari
uglavnom nisu ništa drugo nego ostavljači dojma – kaže Matula.
U kolikoj mjeri kazalište danas treba biti politično i koliko
glumac može prenijeti glas javnosti u svrhu podizanja građanske
svijesti?
Ne vjerujem da mi moramo podizati građansku svijest. Mislim da je
građanska svijest puno viša nego što nam to prikazuju mediji. Da mediji
čine sve ne bi li držali građane u apatiji i beznađu, možda je teorija
zavjere ili strukturalna pogreška, ali očito je da građani nalaze sve
više načina da se aktiviraju, a jedan od njih je i kazalište. Takvih
pojedinaca i grupa ima, pogotovo na nezavisnoj sceni: od Bacača sjenki s
kojima radim interaktivno kazalište i ‘Trilogiju o zajedništvu”,
Damira Bartola Indoša koji je uvijek angažiran, Montažstroja koji je
radio predstavu o radnicima “Moje srce kuca samo za nju”, što je bila
politička diverzija u HNK-u, pa do svjetski relevantne skupine BADco.
Nedostaje prostor za igranje predstava nezavisne scene, što je povezano s
nepostojanjem zajedničke logistike i marketinga.
Može li se onda očekivati da će kazalište iznova osloboditi svoj politički potencijal?
Postoje brojni primjeri političkog kazališta u 20. stoljeću: od
Bertolta Brechta preko Erwina Piscatora do Augusta Boala. U našem
institucionalnom kazalištu vole se praviti da postoji nekakva umjetnička
autonomna sfera, koja je izvan banalnosti politike i trivijalne
svakodnevnice. Međutim, u ovakvim jezivim vremenima politika ne može
biti trivijalna, ona je presudna. Dobro kazalište je kroz povijest
uvijek probijalo granice društvenih predrasuda i bilo politički
relevantno. Pitanje je kada će se i u kolikoj mjeri to danas probiti;
nažalost, toga je puno više na nezavisnoj sceni. U mainstreamu to donose
Oliver Frljić, Mario Kovač i Anica Tomić. Ministrica Andrea Zlatar za
sada najavljuje dobre smjerove u omjeru financiranja nezavisne i
institucionalne kulture, tvrdi da će omjer ići u korist nezavisne scene.
Istovremeno, na razini grada vidimo potpunu bezobzirnost, ignoranciju i
nekompetentnost. Način na koji su Tedi Lušetić i Ivica Lovrić iz
Gradskog ureda za kulturu zakinuli nezavisne za jedanaest milijuna kuna
govori o tome da im Duško Ljuština i Vladimir Stojsavljević ovaj put
nisu ništa šaptali. Ili da ih jednostavno nisu poslušali.
Nova pravednost, što je to?
Vaša predstava podsjeća na Brechtov epski teatar, u kojem
publika interaktivno surađuje s glumcima na sceni. Koliko u tome ima
poziva da se otrcana predstava predstavničke demokracije zamijeni novim
izvedbama izravne demokracije?
Brecht, a pogotovo Boal s forum-kazalištem, kakvo sam radio s Natašom
Govedić, sigurno imaju utjecaja i na predstavu “Tko si ti…” i ono što
Irma, Stanko i ja radimo. Sve me više privlači ideja da napravimo
forum-trupu i da kombiniramo Boala s političkim stand upom, angažiranim
hip-hopom, rockom i suvremenim plesom i cirkusom. Boal traži da publika
prekida scenu i intervenira u njoj. Od Brechta kazalište postavlja
pitanje otuđenja: predstavnička demokracija potpuno je otuđenje politike
od građana, a takvi oblici kazališta pružaju mogućnost razvoja izravne
ili direktne demokracije, za koju ne znamo kamo će ići i kuda će stići.
Kazalište je još javni prostor, a njega više gotovo nema, požderali su
ga.
Negdje ste rekli da je kazalište postalo služba za davanje
plaća: gradskim se budžetom financiraju sapunice, na kojima se
producenti bogate. Je li to način na koji funkcionira neoliberalni
kapitalizam?
Govorio sam da u nacionalnoj kući glumci imaju velike plaće, pa se
lakše pristaju za mizeran novac izlagati sapuničarskoj glupariji.
Presudan je, svakako, repertoar: da su glumci zaposleni kvalitetnim
sadržajnim ulogama, ne bi se svakodnevno blamirali u sapunicama i punili
džepove sumnjivim producentima. Kada bi Hrvatski audiovizualni centar
uspio postaviti kvalitetnu produkciju filmova i serija, nitko ne bi
glumcima zamjerao što snimaju.
Ne ustručavate se javno prozvati “gospodina i gospođu
Konzum”, prikazujući “nevidljivu” tajkunsku ruku. Jesu li sloboda,
solidarnost i ravnopravnost, na koje se sarkastično pozivate u predstavi
“Tko si ti…”, iako nužne, doista i nemoguće?
Hm, zasad nas svi oni, od vlastodržaca do teoretičara neoliberalizma i
onih koji taj sistem provode, uvjeravaju da su te društvene vrijednosti
nemoguće i, dapače, štetne. Ali, kao i većina političkih pojmova, one
su protuslovne. Kako ih ostvariti? Sigurno ne na način na koji
predsjednik Ivo Josipović demonstrira slogan “Nova pravednost”. Nova
pravednost, što je to? Politički novo ne vidim ništa, osim novog
liberalizma; pravednost – za one koji na nju imaju pravo. Gospodin
Konzum za mizerne plaće drži tolike ljude, firme u blokadi plaćaju
radnike Konzumovim bonovima i sve se pravda tržištem. On se pretvara,
pravi predstavu da zapošljava ljude i pokreće proizvodnju, a znamo da je
većina K-proizvoda uvezena i da je Ivica Todorić glavni profiter
uvozničkog lobija. Gradi dvore, a glumi hotel. Sve je jedna jeziva
predstava i farsa.
EU je servis korporacija
Tjeskobni je vrhunac predstave “Tko si ti…” kada kažete: “Mi
čekamo na nas.” U trenutku kada nam propadaju tvornice i brodogradilišta
i kada novcem poreznih obveznika spašavamo banke, koga i što mi to još
čekamo?
To nije moj izvorni citat, riječ je o tome da smo mi ti koje smo
čekali. Nitko drugi tu neće ništa napraviti, niti ima itko drugi osim
nas. Zasad ne činimo puno, ali morat ćemo. S druge strane, na pozornici
ne možemo dati neko opće rješenje, pa kombiniramo humor i tjeskobu. Ne
mogu reći da je to predstava koja nas podiže, daje elan ili sigurnost u
pobjedu. Ona ide u nas, ukida rampu između publike postavljajući pitanja
o navodnoj prirodi stvari. Umjetnost uvijek kucka po nesvjesnom i
izvire iz njega, koliko god religiozni tvrdili da nesvjesno ne postoji.
Svakojakih se informacija nagutamo, brojne porive i želje potiskujemo. U
predstavi – na temelju mimike, gesta ili tikova – naslućujemo nesvjesni
sadržaj. To su geste koje političari koriste u javnim nastupima kako bi
se činili utemeljenima, da bi djelovali vjerodostojno, a zapravo
rukovodili i manipulirali građanima. Naši političari nisu toliko vješti
kao što je bio Tony Blair. A tog je vještog političara, čija je vještina
Engleze odvela u Irak, John le Carre nazvao samo – lošim glumcem.
Bili ste član Kriznog stožera za Cvjetni trg, na kojem sada
poduzetnički projekt Tome Horvatinčića propada, zajedno s lokalima. I to
se opet pokazuje kao velika farsa?
Pokazuje se točnim ono što su nam urbanisti i arhitekti od početka
govorili, da je garaža jedina stvar koja se tu bankama isplati i koja ih
zapravo zanima. Tu opet dolazimo do famozne žudnje, čovjek ima potrebu
vlastiti automobil, surogat sebe i svoje žudnje, izvesti u centar grada
i onda valjda pustiti da se druži sa sličnima u garaži. To je
perverzno, ali je i slika nesvjesnoga i žudnje. Banka zna da joj je na
takvoj lokaciji dovoljna garaža da se isplati investicija. To je gotova
priča, ali meni je drago da se brojne udruge širom Hrvatske povezuju
poput Stožera za Cvjetni: od golf-terena u Dubrovniku i projekta
hidroelektrane preko splitskog Marjana do Brijuni rivijere…
Što kao slobodni umjetnik mislite o ulasku Hrvatske u Europsku uniju?
Sigurno ima prednosti, bar što se tiče fondova za kulturu ili razvoja
civilnog društva te raznih infrastrukturnih fondova, ali da je cijela
Europa servis financijskih korporacija, u to nema sumnje. Oktroirana
demokracija, po kojoj Mario Monti može na dvije godine biti postavljen
za talijanskog premijera od strane Europske komisije – dakle, ne
potvrđen od glasača, nego nametnut – govori o tome koliko u Europi nema
demokracije. Neoliberalizam je to da se oni bore isključivo za povećanje
dividendi dioničara, nauštrb svega osim enormnih menadžerskih bonusa.
To je ovo što se kod nas traži: rezanje svih troškova, radnih mjesta i
radnih prava, socijalne države, svi odjednom postaju lijeni i tehnički
višak… O tome sjajno govori južnokorejski ekonomist Ha-Joon Chang u
svojoj knjizi “23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu”.
Može li civilno društvo prodrmati postojeći parlamentarni model demokracije?
U politici je potrebno puno više javne rasprave i širenja javnog
prostora. Ako u banci danas možemo tokenom platiti bilo koji račun,
znači da tehnologija omogućuje da se glasa od kuće. Morali bismo moći
nuditi inicijative ili uobličavati referendumska pitanja na posebnom
portalu. To svakako traži razvoj novih demokratskih procedura. U borbi
za izravnu demokraciju potreban je rad i na parlamentarnoj razini: jedna
istinski crvena, istinski zelena i piratska stranka morale bi moći ući u
parlament. Vjerujem da će dio civilne scene, dio aktivističkih
nevladinih organizacija, preći u politiku. Za te se ciljeve vrijedi
boriti i kroz gradske skupštine i Sabor.
Što vas je ponukalo da u predstavi “Tko si ti…” posegnete za poezijom Branka Maleša?
Brankova mi je poezija silno zanimljiva, uzbudljiva i lijepa. Postoji
u njoj nenametljiv, ali jasan angažman, u jednom stihu, primjerice,
kaže: Radnik je ponovno lijep. A u cijelom se ovom užasu dugo vremena o
radniku uopće nije smjelo govoriti. Sada je on jadan, mizeran, dobiva
otkaz, ali ponovno postaje na neki način vidljiv. Postoji potreba za
njim, za njima. I radnicama i radnicima, i to svih stupnjeva
obrazovanja. No, umjesto da radi i da se raduje, radnik je sada roba,
rob i robuje.
Tekst preuzet iz Novossti