Koliko bi prijateljstava i „prijateljstava“
propalo, koliko veza više ne bi postojalo i koliko puta bismo snosili
teže posljedice da se u nekim trenucima ne domognemo one svoje maske sa
lažnim osmijehom, stavimo je na lice i preživimo. Da, preživimo. Da li
ti je sad malo jasnije zašto su maske tako neophodne za egzistenciju? –
reče ona sa podignutim obrvama koje su označavale ljutnju, ali
istovremeno je imala dobroćudan izraz lica, kao i uvijek.
– Pa dobro, ali zašto onda uvijek kažemo da treba da budemo iskreni, da
ne treba da krijemo osjećanja i tako dalje?“, pitam ja u potpunosti
zbunjeno.
– Zato što smo ljudi. Volimo da lažemo sebe čak više nego druge. Volimo
da uvjeravamo sami sebe da smo fini, iskreni, dobronamjerni i čestiti…
a to što smo juče otpustili radnika na pravdi boga ili što smo danas
pogledali drugu ženu, dok nas je naša čekala kući – nema veze. Čudno je
to, znaš… možda si još premlada da shvatiš kako stvari funkcionišu na
ovoj lopti. A možda je i bolje tako, ne treba još da znaš – kako završi
rečenicu, tako se okrenu i zagleda se u daljinu kroz bijelo prozorsko
okno koje se nalazilo u uglu naše kuhinje. Meni i dalje ništa nije bilo
jasno, sjedila sam na kuhinjskom stolu, klatila se nogama i gledala kako
joj se oči sijaju od vanjske svjetlosti.
– Je l’ ti isto lažeš sebe? – pitam nekoliko sekundi nakon što shvatim da imamo istu boju kose.
Ona se osmjehnu, pa kaže – Mila moja, neko bi vjerovatno rekao da ne
treba ovo da ti pričam, da je loš uticaj na tebe – ali ne mogu lagati te
tvoje zelene oke. Teška srca moram ti priznati da lažem sebe, i to vrlo
često. Nekad ne mogu priznati da nisam bila u pravu i onda pronalazim
kojekakve razloge i izgovore za svoje i tuđe postupke…“
– A zašto moraš biti u pravu? – prekidam je.
– Hm, dobro pitanje zapravo. Vjerujem da je zato što sam ponosna i samoživa da bih nekome prepustila prednost. Ne mogu da…
– A šta znači samoživa? – opet je prekidam.
– To ti znači da nosim svoju masku i nije me briga za tuđe maske.
– Meni sad i dalje nije jasno da li su maske dobre ili ne?
– Gledaj to ovako: ja imam šefa od kojeg mi zavisi posao i plata. Ako se mom šefu ne sviđa nešto što sam ja napravila, a ja znam da sam to dobro uradila
najradije bih mu se usprotivila. Ali pošto bih tada vjerovatno dobila
otkaz, ja izvučem nasmijanu masku iz svoje torbe i kažem: Dobro, uradiću
ponovo. I onda je ta maska super – jer moj šef misli da ga ja
podržavam, a ja i dalje imam i živce i posao. Međutim, kada dođe čiko sa
nasmijanom maskom, dobroćudnih očiju i nježnog glasa i ti povjeruješ da
ta maska zapravo nije maska i da je to njegovo stvarno osjećanje i
mišljenje, a na kraju se ispostavi suprotno… na kraju se ispostavi da
ti se ispod te maske ne smije, da te ne gleda sa ljubavlju i da bi
najradije galamio na tebe sve vrijeme – to nije dobra maska. To je
grozna maska! – rekla je sa namrštenim izrazom lica i povišenim tonom.
– Znači mogu birati dobro nasmijane i loše nasmijane maske?
– Kako da ti ovo objasnim… sve maske su loše. Loše su ako želiš da
budeš dobar čovjek, ali problem je što je ta sintagma ‘dobar čovjek’
postala veoma relativna. Šta uopšte znači biti dobar čovjek? Slijediti
neke ideale morala, pravednosti, etike… ali kao takav teško da možeš
opstati. U današnjem svijetu, rijetko možeš koga naći da je iskren i
pravedan, jer su svi potplaćeni, svi imaju neke svoje skrivene ciljeve,
svako traži neku korist. Iz tog razloga je dobro imati masku – zaštitiš
se da ne budeš izigran, da ne budeš ranjiv i samim tim izbjegneš da
budeš povrijeđen. Jedino, u nekom trenutku moraš da se zapitaš da li ti
je čitav život laž ako si sve vrijeme pred svima nosio masku i pravio se
da si nešto što nisi samo da bi izbjegao da malo patiš… mislim da je
patiti ljudski i da ne možemo to izbjeći u potpunosti, jer će nas
sačekati kad-tad. Ali ne treba ni davati sve od sebe i trčati pred rudu,
tako da sve dok smo iskreni sami sa sobom i znamo gdje nam maska
počinje a gdje završava – u redu je da se zaštitimo – činilo se kao da
je to rekla ponosno i onda mi se nježno osmjehnula.
Ja tada svoju majku nisam razumjela, činila mi se malo pomahnitalom –
htjela sam samo da znam koju masku da izaberem za maskenbal i poslije
ovog razgovora, koji mi se urezao duboko u sjećanje, bila sam sasvim
zbunjena i nisam znala da li treba da uopšte nosim masku, da li treba da
je mjerim da znam gdje počinje i završava i da li treba da marim za
tuđe maske. Srećom, danas, nakon toliko godina, shvatam sve što je
htjela reći i nosim nekoliko maski u torbi, pa se trudim da ih što rjeđe
izvlačim – da ne zaboravim gdje počinju, a gdje završavaju.
Za tekst “Maske”, autorica Sofia Miljatović, učenica 3. razreda
banjalučke Gimnazije (IB program), osvojila je prvo mjesto na ovogodišnjem
Literarnom konkursu Rotarakt kluba Banja Luka.