Imam dovoljno godina da znadem kako Josip Broz, zvan Valter, Stari i Tito, nije bio samo veliki državnik i povijesno relevantna “gubica”, bonvivan, okorjeli ženskar i uvjereni hedonist s lifestylom o kakvom danas mogu sanjati mnoge okrunjene glave, već i hard core boljševik koji je, još tamo od predratnih dana, dobro znao kako zadržati apsolutnu vlast.
Titov komunistički režim – koji se, nemojmo se lagati, znao brutalno obračunati sa svakom ugrozom iznutra i izvana – srećom, nije naudio mojoj obitelji. Ona je, naime – ne pačajući se u politiku, ali ni ne tražeći “pomazanje” članstvom u partiji – živjela tipičnim jugo/hrvatskim prosjekom. Iako nisam bio od onih koji su išli na radne akcije i nosili štafetu, ili pohađali “škole” u Fažani i Kumrovcu, s režimom i Maršalom koji ga je utjelovio bio sam – “cool”.
Šuškovi epigoni
On se bavio politikom, a ja likovnošću; njegova je strast bila vlast, a moja rock and roll. Najkraće rečeno, Broz i ja živjeli smo u “miroljubivoj koegzistenciji”. Možda su mi baš zato svih ovih mladodemokratskih godina obilježenih nekritičnim pljuvanjem svega “titovskog”, ali i jednako nekritičnom adoracijom “lika & djela”, obje zajapurene strane jednako išle na živce. Dobro, ne baš jednako jer dok su “titoistički hype”, baš kao i komunistički, odnosno yu-retro / samoupravni šik u sebi imali i obilatu dozu ironije ili campa, “antitoisti” se baš nikad nisu makli dalje od smrtno ozbiljnog ekstremnog desničarenja i neukusnih “doskočica” poput one davnašnje Šuškove kad je, na zgražanje lokalnih društava za zaštitu životinja, živu svinju na kojoj je napisao Tito ugurao u mrtvački sanduk i nosao Ottawom.
Tridesetak godina nakon Šuškove “političke diverzije” ljuti boj se nastavlja. Pače, sve su žešći sezonski happeninzi Šeparovićevih i kravali pred zagrebačkim HNK kojima se želi promijeniti ime trga koji nosi “ime zločinca Tita”, baš kao i Karamarkovi juriši na “aveti komunizma”, ili pak grmljavina s propovjedaonica. Ipak, ni bračni drugovi Šeparović, ni Košićevi istomišljenici u mantiji, a bogme ni sam Karamarko, očito nisu svjesni da su bitku odavno izgubili. Jer, Tito ne samo da je ponovno među Hrvatima, već se – za reći pravo – nikad nije ni iselio. Ne samo iz kolektivne memorije generacija kojima je, htjeli to ili ne, oblikovao život i odredio sudbine, već i iz svagdana koji je, danas više no ikada, premrežen titovskim referencijama.
Čarape s potpisom
Kuharice s popisom omiljenih Brozovih jela, ozbiljne biografske studije i petparački senzacionalistički knjižuljci, brijunski “hype” koji mobilizira inozemne goste i domaće “selebove” svih boja, garažni punk pulskih Tito’s Bojsa (koji su prvi band s “titovskim” predznakom nakon britanskih punkera Tennis Shoes koji su se nakratko “proslavili” singlom “Tito Can’t Dance Any More”), duhan za motanje i cigarilosi s Titovom slikom ili pak majice i čarape s Maršalovim potpisom, zorno svjedoče o ozbiljnom ulasku svemoćnog Gospodara Jugoslavije u polje potrošačke/pop kulture. Jer, ma što tko mislio o tome, Tito je postao potrošački brend. Pitanje stoga nije kako je do toga došlo jer mehanizmi su odavno poznati, a naizgled čudnim “dijalektičkim” obratom u “trendi” brendove najšire potrošnje, pretvoreni su i najljući protivnici “free enterprisea” poput Che Guevare, Lenjina i Staljina te SSSR-a. Pravo je pitanje može li se/smije li se bez ideološke fige u džepu titoistički brend iskoristiti. Naravno da može.
Čak i onako kako su iskorištena imena Napoleona, Churchilla ili De Chateaubrianda koji su, istim mehanizmima tržišta a ne “ideologije” i politike, “imenovali” konjake, cigare ili odreske… Uostalom, Broz je već dobio svoj brend, cigaru La Gloria Cubana “Marshall” koja je u havanskoj tvornici Partagas proizvedena specijalno za jadransku regiju (iliti: Torcido exclusivamente para Region Adriatica, kako piše na originalnoj drvenoj kutiji). Zašto je prestižna cigara vezana uz Titovo ime, ne treba posebno govoriti jer Broz je, uz Churchilla, bio jedan od najpoznatijih “aficionada” (ljubitelja cigara) iz svijeta politike. Zar je onda čudno da će treće svjetsko prvenstvo u pušenju cigara biti u znaku Tita? Splitski organizator, agilni klub “Mareva”, zgodno se, naime, dosjetio da za svoj međunarodni kružok “aficionada” upriliči posebnu “titovsku” večeru u negdašnjoj splitskoj Titovoj vili.
Danas je to, nažalost, prilično zapušteno zdanje koje se – umjesto da bude prestižna i skupa “adresa” čijim se iznajmljivanjem mogu uzeti ozbiljni novci – koristi tek za gradski protokol ili daje u najam za drugorazredne domjenke i – pireve! Ideja o posebnom jelovniku koji će se, uz omiljene Titove brendove cigara, služiti gostima “Mareve”, mogla bi poslužiti kao ideja vodilja neke nove komercijalizacije “Titove vile”.
Uostalom, ako se već za tu prigodu mogu rekonstruirati neka od specijalnih jela koja su nuđena za Titovih ugošćavanja Churchilla ili kraljice Elizabete II., ne bi li na istom tragu marjanska vila u doglednoj budućnosti mogla promijeniti svoju današnju “lutersku” poziciju. I, umjesto propadajuće nekretnine u gradskom vlasništvu, postati “dobar posao”. Baš kao i Titova viška špilja, Brijuni, Fažana, bivša lovišta i Kumrovec. A ideologija? Nju valja zaboraviti. Jer, čak i ako vam je “Titovo doba” nanijelo neko zlo, nije li dovoljna zadovoljština da ga, kad god zapalite “maršalku”, možete pretvoriti u pepeo i – zgnječiti u pepeljari?
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije
Od istog autora : Jesu, ugurali su nam Rimtutituki!