Zoster je omiljeni bend Banjalučana i svirali su u gradu na Vrbasu nebrojeno puta, a svaki njihov nastup bio je za pamćenje. Njihovi hitovi Kuda idu svi ti ljudi, Ko je jamio jamio, Gavrilo, Banana stejt, Volio sam te, Svega čega nema, Vrijeme će doći i mnogi drugi rado su slušani u banjalučkim klubovima i regionalnim radio stanicama, a najnovija pjesma Čovjek zvani činjenica uspjela je za kratko vrijeme da dopre do ušiju i srca velikog broja Zosterovih fanova i onih koji će to tek postati. S Mariom Knezovićem novinar Buke razgovarao je o trenutnim aktivnostima Zostera i budućim muzičkim planovima ovog benda.
Mario, ovog mjeseca svirate u Banjaluci. Šta publika može očekivati od Zostera?
Mario: Kao i uvijek, publika od Zostera može očekivati ono najbolje. Mi se trudimo da uvijek damo ono najbolje od sebe. Ja volim da krenemo sa što manje očekivanja, jer tada dostižemo najbolje rezultate, a to su: dobra atmosfera, odlična energija, koju ćemo dobit i mi od publike i publika od nas, i da na kraju koncert zazvuči katarzično, da odemo kući svi ispunjeniji. U principu, možda i jeste najbolje kada sa koncerta poneseš nešto pozitivno što nisi ni očekivao.
Da li ćete izvesti neki performans, imati neki poseban i osebujan scenski nastup? Prijemjećujemo da je ovdašnja rok scena počela pomalo da vodi računa i o scenskom nastupu, outfit-u, koreografijama i sličnim stvarima?
Mario: Mi smo oduvijek vodili računa o tome kakav nam je outfit, ali ništa pretjerano, jer uvijek je to trebalo da izgleda prirodno. Moj autfit je onaj u kojem se dobro osjećam. Ne nešto što je samo po sebi atraktivno, nego takvo da prija meni. Ne bih da komentiram druge, ja gledam na nas i mogu potvrditi da izlazimo na scenu u onome u čemu se dobro osjećamo.
Da li ste se iznenadili što su teški rokeri počeli da se pojavljuju po manifestacijama kao što su Eurosong?
Mario: Ovdje se sigurno misli na Let 3 i nije mi iznenađenje. Ja stvarno volim muzičare kao što su Let 3 i Rambo Amadeus, i mislim da su oni te svoje nastupe na Eurosongu trebali napraviti prije petnaestak godina. U tom slučaju, oni bi bili mnogo bolje shvaćeni u Evropi i mogli su postati evropski izvođači i bendovi, to jest počeli bi komunicirat s publikom na nivou kontinenta i izašli bi iz okvira regionalnog. Oni imaju taj kapacitet i autorski i svirački. Ja sam mišljenja da jezik nije nikakva prepreka i da je, na primjer, Rambo u svojim pogotovo ranijim danima bio zaista svjetska faca. Međutim, svjetska scena nije znala za njega, jer on nije pravio karijeru da bude svjetski poznat autor. Današnje generacije baš i ne razumiju izričaj takvih autora. Što se tiče benda Let 3 koji će nastupiti u Liverpulu ove godine, mislim da će njihov nastup biti jako dobar i da će se pokazati u najboljem svjetlu.
Da li rock muzika i kultura sa tim dobija ili gubi na autentičnosti i originalnosti, ili se rokeri na taj način prodaju i postaju isuviše komercijalni?
Mario: Rokenrol je rokenrol, sviraš ga tamo gdje hoće da te slušaju i to je to. Čak mislim da je pomalo i pankerski kad neki rok bend nastupi na nekom događaju na kojem bi mnogi rekli da mu tu nije mjesto.
Inače, koliko je i da li je komercijala uništila ovdašnju muzičku scenu?
Mario: Ne shvatam baš najbolje taj pojam komercijala. Muzičari imaju svoju publiku i za nju sviraju. Ja, na primjer, pravim muziku onako kako osjećam da ona treba da zvuči i ne razmišljam o tome da li će se publici ta muzika svidjeti. Mislim da ne postoji ta formula na koji način napraviti dobru pjesmu. Ako i postoji, ja za tu formulu ne znam. Radi se o tome da neko radi muziku uspješnije, pređe preko neke rampe i napravi hit koji prihvati veliki broj slušatelja.
Neki kažu i da smo u deficitu s autorima.
Mario: Pa vidite, uvijek je malo autora jer sa njihovom smrću završava taj njihov opus. Na primjer, Đorđe Balašević da je napisao milion pjesama, a opet je malo, mada on ima ogroman opus. Koliko god autor napravi pjesama u toku svog života, uvijek se ljudima čini da je to premalo. Mi, zapravo, ne trebamo imati zamjene za autore poput Balaševića, Arsena Dedića i sličnih muzičkih stvaralaca. To je muzika vremena u kojem su njihove pjesme stvarane, a mi sad živimo u nekim drugim vremenima, koja imaju svoj duh i svoje nove autore.
Da li ćemo za desetak godina ostati bez autentičnih stvaralaca i spasti na par sredovječnih kantautora?
Mario: Ta mogućnost postoji, pogotovo sa ovom umjetnom inteligencijom. Isto tako postoje i ti neki muzičari koji naprave jednu pjesmu koja postane hit i tu se završava njihova muzička karijera. Muzički izvođači na taj način postaju potrošna roba.
Ima li ova rok-pop-hiphop i alter scena budućnost?
Mario: Ima i uvijek će imati. Koliko bude interesa za tu vrstu muzike, ona će postojati. A svakako muzika koja je do sada napravljena će ostati i publika će je i dalje slušati. E sad, šta će donijet budućnost, to će ovisiti o ljudima koje zanima muzika, koji prave muziku. Od njih, zapravo, i zavisi šta će sa tom muzikom biti.
Kako idu stvari sa vašom karijerom? Da li sve štima i da li ste zadovoljni brojem nastupa u regionu?
Mario: Veoma smo zadovoljni, pogotovo nakon korone. Prošle godine smo imali tridesetak koncerata, a ove godine smo već dogovorili nekih petnaestak nastupa. Ove godine nam izlazi i album, a mislim da smo napravili dobar album i vidjećemo kako će se razvijati situacija u narednom periodu. Za sada je sve okej.
Da li ste se oporavili od svih onih pauza koje smo imali tokom nesrećne 2020. godine?
Mario: Sve to oko korone nas je dosta usporilo. Nismo htjeli da objavljujemo album u okolnostima gdje ne znamo da li ćemo svirati, jer mi smo bend koji se prije svega oslanja na žive nastupe i jako nam je važno da sviramo svoju muziku, da ona korespondira s publikom i da osjetimo povratnu informaciju koju nam dolazi od strane publike. Svijet je stao te godine, nismo samo mi bili žrtve svega toga. Globalno svi su stajali na mjestu, i eto polako sad se vraćamo u normalnije vode.
Spot za pjesmu Čovjek zvan činjenica snimali ste po Španiji. Kako ste došli na ideju da idete u Španiju da snimate spot i da li vas je to koštalo mnogo i vremenski i finansijski?
Mario: Dugo smo već imali plan da sa našim prijateljem Mikijem Ollabarijem uradimo spot u Španjolskoj. Miki Ollabari, je Španjolac, živi u Mostaru i priča odlično naš jezik, a radio je već spotove za naše pjesme: Sve u svoje vrijeme, Budi svoj i Osjećam se. U Španjolsku smo otišli nas dvojica, a Miki je sve osmislio. Snimili smo spot na osam milimetarskoj traci i snimak prebacili na digitalu. Miki inače kaže da je to trejler za film koji nikada neće biti snimljen. A i naš album je na neki način soundtrack za film koji isto tako nikad neće biti snimljen. Spot nije ni jeftin, a nije ni skup. Puno energije smo uložili da bi smo ga snimili. Bili smo deset dana na putu. Miki je sve dobro istempirao i njegovi prijatelji iz raznih gradova Španjolske našli su se na spotu. Ukratko, bili smo marljivi i dobili super rezultat.
Imate li u planu neki novi projekat, snimiti u skorije vrijeme još jedan album i slično?
Mario: Pa evo upravo izlazi novi album. Ja imam neke skice za budući šesti album, ali sve u svoje vrijeme. Planirali smo da uradimo deset albuma, a onda ćemo se vjerovatno baviti reciklažom našeg dosadašnjeg rada, možda rearanžirati neke pjesme i slično. Sam protok vremena će pokazati šta je od tog bilo dobro i onda ćemo pod te stare dane dati sebi priliku da i dalje uživamo u muzici. Kada kažem da ćemo snimit deset albuma ne radim to iz sujevjerja i neke numerologije nego čisto mislim da će tih deset albuma biti dovoljno od Zostera. Inače, rođen sam desetog desetog, ali ni to nema nikakve veze sa planom da snimimo deset albuma. Možda smo inspirisani Kventinom Tarantinom koji je isto tako kazao da će snimiti deset filmova. On je snimio devet filmova i eto čekamo i taj njegov deseti uradak.
Porukama čitaocima Buka magazina.
Mario: Budite svoji, trudite se da budete što bolji ljudi, braća, sestre, roditelji, prijatelji, ljubavnici. Veliki pozdrav i vidimo se 24. marta.