Rekao je dolazim u četvrtak, onda u petak, onda je bio zauzet i posle
toga je otišao. Moj želudac se skupio u pesnicu i ostao tako sigurno
pet dana. Mislim se, dobro pa moram nekad jesti, sigurno se neću
pretvoriti u Hristovu nevestu ili istopiti kao morska pena. Ili hoću.
Šta ako prestanem da jedem, šta ako moje telo štrajkuje glađu dok se ne
pojavi i kaže: „hej de si?“ i onda mi preskoči srce, počne da kuca u
jednjaku kao da će izaći na usta. Znam tačno kako ide, doći će poruka
bez interpunkcije, rasterećeno i obično: „de si-šta radiš-hoćeš
napolje“, koje ću gledati kao neki dragulj, osetiću slabost organizma i
blagu nesvesticu dok poruka sija, odložiću telefon i sesti.
Potom će boje postati intenzivne, čuće se kamion kako prolazi
napolju, dvaput glasno kad prelazi šine dum-dum, jednom dugi woooosh
kabrioleta i par sirena jer je crveno, a neki ludak skreće nalevo, a
levo je zabranjeno. Postaću svesna ptica, da ima drvo ispred zgrade,
prići ću polako prozoru i podignuti roletnu koja je spuštena sigurno već
mesecima. Videću da još nisu skinuli plakate od izbora, videću da je
sunce i da nemam šta sad da obučem. Poruka stoji, nema. A moj život
odjednom se nastavio.
Vodim računa o sebi. Ujutro pijem limunadu sa medom i jedan čep
jabukovog sirćeta. Bananu umutim sa malinama, dve kašike chia semena,
malo mlevenog lana, nekad dodam rogač, nekad kakao, imam i malo karipske
vanile. Najviše volim da doručkujem heljdu ili ražane pahuljice.
Proverim mejlove, popijem single origin kafu stiskanu u francuskoj
presi, još jedan hladno ceđeni sok nekad od jabuke, nekad od cvekle,
šargarepe.
Sok je lepe i intenzivne boje, treba ga popiti u prvih pet minuta jer
tako sačuva najviše hranljivih sastojaka. Vitamini i minerali moraju se
brzo apsorbovati. Popijem jedan lek za tugu, jedan za varenje, dva za
imunitet. Nekad me mrzi pa kapi vitamina D, nakapam direktno u usta,
nema se vremena. Kada pročitam sve poruke svih, onda sam već svarila
hranu i onda navučem bilo šta i pređem preko na trčanje.
Idem pravih leđa, savršenog držanja, izađem prema parku kao da idem
da primim olimpijsku medalju, idem pravo, gledam ispred sebe, blagi
osmeh. Onda krenem. Trčim sporo, uvek dva kruga. Prvo malo uzbrdo,
prođem pored dede koji se isteže, obilaze me ljudi u šarenoj i lepoj
sportskoj opremi. Moja je uglavnom zagasita, bez puno detalja. Trčim
pored majki koje piju kafu, pored dece i kučića, obasja me sunce kad
izađem na čistinu.
Trčim kroz borove iglice koje su pale na stazu, staza zavija i uvek
pazim da ne padnem kad trčim nizbrdo. Prođem tako dvaput istu putanju,
stanem na semafor i pređem u teretanu. Ljubazno se javim, već kod
zagrevanja oslabi mi koncentracija. Pogledam u telefon koje vežbe imam
tog dana, pokušam malo težu kilažu, nekad mi uspe, nekad prosto nije
dan. Kad dižem tegove, ne skrećem pogled, kao istočnoevropska žena od
čelika, gledam pravo ponekad stegnem zube. Ne treba skretati pokret,
može doći do istezanja mišića, do povrede.
Sve u meni nekad govori „ne mogu“, trener kaže „možeš još“ nekad se
svađam, nekad kukam naglas, ali uglavnom mogu još. Mogu još jer moram
još, samo još jedan, i onda još jedan i onda samo još jedan. I tako
dalje. Kad se tuširam ne mislim ništa posebno, uglavnom da li da
pokvasim kosu ili ne, uvek pokvasim. Stojim posle pred ogledalom,
nakrivim malo glavu i sušim kosu jakim fenom sigurno deset minuta. Lice
mi je zategnuto, opet stavim kremu. Možda stavljam previše kreme protiv
bora. Sigurno, tri puta.
U ostatku dana pišem, jedem i nekad odem na kafu ili večeru. Plaćam
uvek u kešu. „Knjiga ide sporo – hvala na pitanju – baš mi je drago što
sam te videla.“ Odem kući, svučem sve, istuširam se, legnem i pokrijem
se. Ako ne mogu odmah da zaspim, onda popijem lek. Ne smem da se mučim.
Potrebno mi je najmanje šest sati sna u potpunom mraku. Ali, ni lek se
ne sme piti svaki dan, samo kad je baš zajebano. Trudim se da ne psujem
toliko.
Ukratko – kad se javio da stiže, odjednom nisam više mogla. Stupila
sam u generalni štrajk i obustavila sve aktivnosti, stvorio se neki
vakuum u kome nema ništa. Nisam Vasko Popa, ali tišina oko mene. Tišina i
danas, a telefon svetli. I jedna poruka. Ne znam šta da kažem, nemam
pojma gde sam, ptice cvrkuću, jebe im se.
Moraš da vodiš računa o sebi, rekla mi je iznebuha dok smo pile kafu
na Tašu. Sunce sija, sreća imam naočare. Plačem isključivo iza tamnih
naočara. Moram, rekla sam. A ja mislim kako se on smeje.
Tekst: Marija Ratković