Marija Kiri – Nobelova nagrada prvi put uručena ženi

Čemu je Marija Kiri posvetila sate i sate rada i kakav je plod doveo
do ovakvog priznanja? Nobelova nagrada u to vreme tek je izlazila na
videlo sveta i mnogi veliki umovi su se trudili da stvore nešto vredno
nje. Kako je Nobelova nagrada dospela u ruke ove žene?

Nobelova nagrada – kratka istorija

Ideja o potrebi da se uvede Nobelova nagrada i samo sastavljanje
testamenta o istoj stvorena je u švedsko – norveškom klubu u Parizu
1895. godine. Nakon dezinformacije o sopstvenoj smrti Alfred Nobel je
odlučio da testamentom zavešta svoje bogatstvo fondu za razvoj nauke.

Nobelova nagrada se dodeljuje od 1901,svake
godine na dan smrti inicijatora, sa prekidom od 1941. do 1942. godine.
Nagrada se dodeljuje za dostignuća u toj godini i ne može se dodeliti
posthumno. Oblasti za koje su nagrađivani kandidati propisane
testamentom su: fizika, hemija, medicina, književnost i mir.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Novu oblast ustanovila je Švedska banka i to za ekonomiju od 1968.
Nobelova nagrada se obračunava u odnosu na rentabilnost i dobija se iz
kamate na glavnicu tako da nije svake godine ista, ali su nagrade
jednake za svaku kategoriju.

Nobelova nagrada za fiziku prvi put je dodeljena Vilhelmu Rendgenu koji je proučavao X – zrake. Njegovo istraživanje bilo je korisno Mariji Kiri proučavanja radijacije.

Prvi susret sa naukom

Mala Marija Salome Sklodovska, zvana Manja, fascinirano je posmatrala
vitrinu sa laboratorijskim instrumentima svoga oca, Vladislava.
Četvorogodišnja devojčica još nije razumela čemu služi tatina fizička
aparatura, ali ovaj pojam nije zaboravila. Pošto Profesor Sklodovski
zbog tadašnjeg režima u Poljskoj nije mogao da nastavi svoja
istraživanja Marija je rešila da ostvari njegove snove.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Pored oca naučnika i majke katolkinje Marija je imala vrlo široku
sliku sveta. Svaka šetnja bila je ispunjena naučnim objašnjenjima i
moralnim poukama.

Težak život i nemaština u Varšavi
kao i prerana smrt majke podstakla je Mariju da utehu potraži u svetu
knjiga. Uvek je bila odličan đak. Osnovnu školu završava u Varšavi, a
onda na očevo insistiranje 1879. godine upisuje Treću rusku gimnaziju.
Sa svojih šesnaest godina uspešno je maturirala 1883. godine.

Usled svih životnih i političkih pritisaka Marija je doživela nervni slom.
Potpuno se povukla u sebe, pa otac odlučuje da je pošalje na selo. To
je bio prvi bezbrižni period u Marijinom životu. Čitala je lepu
literaturu, pecala. šetala, pa čak i crtala.

Ponekad bih se smejala i kad sa mnom ne bi bilo nikoga i razmišljala sam o stanju potpune gluposti sa istinskim zadovoljstvom.

Ovaj period je predstavljao detinjstvo koje je propustila. Sledi još
jedno srećno razdoblje kod drugog ujaka na obroncima Karpatskih planina.
U umetničkoj atmosferi vreme je proletelo brzo ali su sećanja ostala
zauvek.

Studentski život

Bezbrižnim danima došao je kraj. Godine 1891. Marija odlazi u Pariz.
Na Sorboni upisuje studije matematike, fizike i hemije. Fiziku i hemiju
diplomirala je kao najbolji student, a matematiku kao druga u klasi.
Godine 1894. upoznaje mladog Pjera Kirija koji je tada bio student u
Bekerelovoj laboratoriji. Naredne godine nakon što je Pjer doktorirao
par Kiri se venčao.

Pod uticajem Bekerela i njegovih istraživanja soli urana Marija Kiri
je odlučila da za temu svog doktorskog rada izučava uranijumove zrake.
Do tada je sva fizika bila bazirana na Njutnovim zakonima prema kojima
energija potiče iz spoljnih izvora. Marija je prva dokazala da uranijum
zrači iz samog jezgra atoma. Uvidela je da još neke materije zrače
sličnu energiju i pojavu nazvala radioaktivnost. Fasciniran njenim istraživačkim radom Pjer se priključio.

Genijalni par

Pjer je istraživanjima pristupio kao fizičar, dok je Marija uključila
hemijski aspekt u radu. Susreli su se sa teškoćama oko nalaženja
prostorije za rad kao i oko pribavljanja finansijskih sredstava za dalja
istraživanja. Univerzitet Sorbona nije mogao da im obezbedi bolju
prostoriju za rad, već su dobili na korišćenje napušteni hangar.

Kako nisu imali dovoljno sredstava za nabavku materijala Pjer se
obratio Eduardu Zuesu, predsedniku Akademije nauka u Beču. Od njega je
dobio ostatke izdvojene iz taloga. Novac za transport obezbedio je od
Rotšilda. On je nastavio da donira projekat uz uslov da ostane anoniman.

Rad je bio naporan fizički i iscrpljujuć. Iako nežne građe, Marija je
nedeljama kuvala i mešala rudu kako bi je pročistila. Za izdvajanje
vrlo male količine čistog radijuma bilo je potrebno nekoliko tona
materijala.

Pjer je narednih šest meseci pratio Marijin rad, a onda je odlučio da
angažuje asistenta. Zaposlili su Andrea Debjerna na puno radno vreme.

Dok je Marija fanatično istraživala, Pjer se trudio na sve načine da
joj obezbedi finansijska sredstva. Njegova pregovaračka moć uspela je da
privuče mnoge naučnike da kupuju radioaktivni materijal. Iskoristio je
svoju veštinu da ubedi vlasnike Centralnog društva za hemijske proizvode
da Debjernu odrede platu i obezbede im dodatnu radnu snagu.



Naše istraživanje nove radioaktivne supstance izrodilo je novi naučni pravac.

Kako se posao širio i poprimao industrijske razmere bio je sve teži, ali je njihova volja za napredovanjem bivala sve jača.

Bili
smo neverovatno srećni i pored teških uslova u kojima smo radili. Dane
smo provodili u laboratoriji, a obrok nam je često bio jednostavan
studentski ručak. U trošnom hangaru vladala je potpuna tišina i mir;
povremeno, dok smo posmatrali proces, hodali bismo gore – dole i
razgovarali o poslovima, sadašnjem i budućim. Kada nam je bilo hladno,
okrepila bi nas šoljica čaja koju smo ispijali pored peći. Bili smo
potpuno zaneseni.

Dani su se pretvorili u mesece i godine ispunjene zajedničkim radom, ljubavlju i nežnostima.

Naučna dostignuća i Nobelova nagrada

U toku rada u improvizovanoj laboratoriji otkrili su 1898. godine
novi hemijski element. U čast Marijine domovine, Poljske, nazvali su ga polonijum. Par meseci kasnije objavili su i ostale rezultate istraživanja i postojanje još jednog elementa. U pitanju je element radijum koji je ime dobio zbog prevelike radioaktivnosti.

Marija je dobila je posao u Sevru kao predavač fizike na Normalnoj školi za devojke. Ona je prva uvela eksperimente u nastavu.

Godina 1903. bila je vrhunac njihove naučne karijere. Te godine
Nobelova nagrada za fiziku dodeljena je bračnom paru Kiri i Anriu
Bekerelu za njihiv rad za izvanredne zasluge ostvarene u oblasti
radioaktivnosti. Tako je Marija Kiri postala prva žena kojoj je uručena Nobelova nagrada.

Iste godine postala je i prva žena doktor nauka u Francuskoj. Priznanja su pristizala i iz svih ostalih evropskih država.

Nobelova nagrada kao podsticaj za dalja istraživanja

Bračni par Kiri je nastavio da vredno radi na praktičnoj primeni
svojih otkrića. Uvideli su da se radioaktivnost može primeniti u
medicini. Otkrili su da se kancerogene ćelije mogu uništiti radijaciom.
Radiološka terapija je i danas glavni metod za lečenje kancera.
Godine 1906. u saobraćajnoj nesreći je poginuo Pjer Kiri. Marija nastavlja njihov zajednički projekat

Postaje prva žena profesor na Sorboni. U nastavku istraživanja uspela je da izdvoji čist radijum. Zbog svih otkrića usledila je još jedna Nobelova nagrada.
Ovog puta iz oblasti hemije nagrađena je 1911. I tako je postala prvi
naučnik kome je dodeljena i druga Nobelova nagrada. To joj je omogućilo
da osnuje Institut za radijum, danas poznat kao Institut Kiri. Otkriva
da rendgentski zraci pomažu pri lociranju stranih tela u organizumu.

Tokom Prvog svetskog rata Marija i Irena, njena ćerka, koja se
uključila u istraživanje posvećuju se razvoju medicinske primene
radiografije. Osmislile su vozilo za radiografiju koje su slali na front
ranjenim vojnicima. Marija Kiri ga je lično dovozila do linije fronta.
Bila su opremljena radonom, radioaktivnim gasom dobijenim iz radijuma,
koji je Marija lično skupljala i smeštala u gasne tube.

U to doba štetnost radioaktivnosti još nije bila poznata.

Štetnost radijuma i smrt Marije Kiri

Stalni kontakt sa radioaktivnim materijalima imao je kobne posledice.
Telo iscrpljeno napornim radom zahvatila je prvo bolest bubrega. Morala
je na operaciju. Od 1920. godine počinje da joj slabi vid. Slede još
četiri operacije.

Posle kratkog oporavka zdravlje joj je sve gore. Pojavljuju joj se
bolne opekotine, promene krvne slike, veliki kamen u žučnoj kesi. Maja 1934. godine u groznici pada u postelju. Poslednje dane provodi u sanatorijumu u Sanselmožu. Ni najbolji lekari tog vremena nisu joj mogli pomoći. Umire 4. jula. Kao uzrok smrti je navedena perniciozna anemija, usled dugoročnog izlaganja radiokativnim zracima.

Skoro sto godina posle njene smrti materijali iz laboratorije
Kirijevih, uključujući beleške i lične predmete još uvek su
radioaktivni. Marijine beleške smatraju se nacionalnim i naučnim blagom i
čuvaju se u olovnim sanducima u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Moguće
ih je videti na vlastitu odgovornost. Svi posetioci moraju da potpišu
dokument da su svesni rizika. Obzirom na jačinu radijacije i sporost
raspada elemenata radijuma tek će za 1500 godina biti upola manje
radioaktivni nego sad.

Iz istih razloga Marijino telo je kremirano, a sanduk u kome je pepeo obložen je slojem olova.

Posmrtni ostaci Marije i Pjera Kirija smešteni su u mauzolej u Panteonu gde su sahranjeni svi zaslužni građani Francuske.

Ne samo Francuska domovina već i ceo svet zahvalan ovim genijalnim
naučnicima za sva otkrića i žrtve koje su podneli radi napretka nauke.
Za sve što danas znamo o radijaciji i radioaktivnom zračenju oni su
platili visoku cenu.

 

Kultiviši se

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije