S objavom „The Best Of” kompilacije šest godina nakon posljednjeg
studijskog albuma došlo je i pitanje: Gdje su Letu Štuke? Jer,
nedostajali su na pozornicama, bar ovdje, u Zagrebu, gdje nisu svirali
pune tri godine još od singla „Padaj“ objavljenog u trenutku kad se
činilo da će narod u bosanskohercegovačkim kantonima u nemirima koji su
se događali svrgnuti korumpiranu vlast, naravno po ‘nacionalnom ključu’;
svak’ svog.
Tri godine trajao je muk, a „The Best Of“ došao u trenutku buđenja
dvosmislenosti tog poteza, tj. je li to posljednje poglavlje grupe Letu Štuke i oproštaj od nje ili njen lider Dino Šaran premošćuje stvari prije nego li uđe u novi kreativni zamah. Budućnost će svakako dati odgovor na ta pitanja.
Što se tiče same kompilacije, očigledno je da se nije radilo o
laganom zadatku iako grupa iza sebe ima (samo) tri studijska albuma. No
malo je grupa na ovim prostorima koje su svoje albume koncipirale na
stilskoj raskoši poput Štuka, a još ih je manje koje su u tom šarolikom
kolopletu uspijevale imati jasnu konciznu crtu prenošenja poruke.
Kada su nastajale te pjesme, naša društva su bila u tzv. periodu
tranzicije. Samim time su i Štuke trebale biti tranzicijski bend, a ova
kompilacija sjećanje na ta vremena. No upravo je bolno poražavajuće za
sva naša društva što svih 17 pjesama na ovom albumu odjekuju svježe i
recentno. U društvenom kontekstu stihovi pjesme „Brojevi računa“ upućeni
političkim vrhuškama: „A vi ste obična bagra s kolca i konopca, da nije
bilo rata, ne bi imali za graha, hranite ekstreme da zaustavite
vrijeme, da i djeca budu sluge mržnje, gluposti i straha“ zvuče
krležijanski točno, jer zaustavili su nam vrijeme i stasala su djeca
koja šire mržnju, glupost i strah. Stasala je generacija koja nije
okusila rat i koja vjeruje da je neki možebitni novi rat rješenje, dok
mjesto za dvoje i dalje stoji neupražnjeno na tijesnim klupama
razbuktalog šovenstva.
Poražavajuće je da jedan „The Best Of“ zvuči kao dokaz da Šaran ni ne
treba više smišljati nove stihove, jer bi i to valjda bilo natjecanje
sa samim sobom. Naše tranzicije nikad ne prestaju, valjda zato jer se
stalno vozimo po stranputicama. U neku ruku sve te pjesme bi trebala
biti nova lekcija za nove generacije, a ne nekakav nostalgični trip
generacije x, a to je svakako utopističko razmišljanje.
Ali opet, koncepcijski gledano, kompilacija je posložena na način da
bi upravo mlađima i onima koji nisu pretjerano pratili ovaj sarajevski
bend priča došla slojevito, u početku skoro pa nevino s „Pero Papacoder“
poletnijeg tempa i prelaskom na „Ulice“ koje upravu u sebi sadrže
međugeneracijski dijalog kao i ‘udicu’ za daljnje preslušavanje, da bi
prvo izravno izbacivanje istine u lice došlo s „U ovom svijetu“.
„Paranoja“ opet čupa stvari iz mogućeg depresivnog potonuća na
početku koji se želi izbjeći, „Minimalizam“ pak ukazuje na korijen diobe
između ‘njih i nas’, dok „Tesla“ monolitno sipa mudrost prije „Brojeva
računa“ koja je tematski pandan pjesmi „Money“ Pink Floyda bez obzira na
dijametrano suprotnu glazbenu matricu. Potom slijedi poznati Šaranov
‘egzorcizam’ u „Nikog nema tu“ u kojem egzitencijalistički traži razliku
između dobra i zla.
Između „Nekad kad poželim“ i „Sami“ koje u fokus Štuke uvlače intimu i
poraz ljubavi u oporim vremenima, smještena je „Sunce“ koja je i dalje
najbolja Rundekova vokalna suradnja s nekim od glazbenika mlađe
generacije generalno gledano na ovim prostorima. „Bella Donna“ u drugoj
polovici dolazi kao neformalni belanovski intermeco prije emotivnog
krešenda koji kreći sa „Signali“, preko „Šutiš“, neizostavne „Mjesto za
dvoje“ i posljednje u tom nizu „A kad boli“, prije nego ‘završni
udarac’, u kojem se opet širi fokus na društvenu sliku, zadaju pjesme
„Kao na zapad“ i već spomenuta „Padaj“ (kojoj je ovo ujedno i premijera
na nosaču zvuka).
Dakle, ako je „The Best Of“ povod za novi let, sada je vrijeme za to.
A ako je oproštaj, sve je već rečeno stihom: „Što čovjeku radi vrijeme,
ljudi nisu stijene“ koji su onomad zajedno pjevali Šaran i Rundek koji
imaju štošta zajedničkog kad se gledaju bendovi koje su proslavili. Kao i
Haustor, tako ni Letu Štuke nikad nisu napravili korak kojeg bi se
kasnije posramili.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2017.)