Kundera je jesnom prilikom govorio o humoru i ironiji u svojim knjigama. “Shvatio sam vrijednost humora u doba staljinističkog terora. Tada sam imao 20 godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinist, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za humor bio je pouzdan način prepoznavanja. Još tada sam se plašio svijeta koji je izgubio smisao za humor.”
Naveo je da čovjek koristi smijeh kako bi izrazio dva metafizička vrhunca. “Ako nekom ispadne šešir u svježe iskopan grob, sprovod gubi svoje značenje i rađa se smijeh. Dvoje ljubavnika trči livadom držeći se za ruke, smijući se. Njihov smijeh nema nikakve veze sa šalama ili humorom, to je ozbiljan smijeh anđela koji izražavaju radost postojanja.
Obje vrste smijeha pripadaju životnim zadovoljstvima, ali kad se istjeraju do krajnosti, također označavaju dvojnu apokalipsu: oduševljeni smijeh zaluđenika za anđelima, koji su toliko uvjereni u svoj značaj u svijetu da su spremni objesiti svakog tko ne dijeli njihovu radost.
I drugi smijeh, koji se čuje sa suprotne strane, koji tvrdi da sve postaje besmisleno, da su čak i sprovodi smiješni, a grupni seks samo komična pantomima. Ljudski život je ograničen tim provalijama: fanatizam na jednoj strani i potpuni skepticizam na drugoj.”