Kokošinjac

Koke pakuju zrno kukuruza u
školske torbe svojih pilića. Meke pahulje lelujavo padaju na zaleđene
ceste. Mali i žuti pilići gegaju i na putu do škole, dok februarski
vjetar nosi njihova pera na sve strane. U koloni školaraca nalazi se
jedno pile, ništa drugačije od ostalih, i razmišlja o okrutnosti pilećeg
života. Odjednom, ono prekinu svoj depresivni tok misli i sjeti se
prekora napornih kokošaka, kako je njima ovdje divno, a afrički pilići
nemaju ni dovoljno pšenice, a kamoli crvića. Međutim, ovo malo pernato
stvorenje nisu zanimali afrički pilići, nego svijet iz bliske sredine
koji svakodnevno viđa, kao što su siromašne, okrutne kokoške, i one koje
nikad ne viđa – umjetnike.

U školi je prolazio čas za časom, dok ne dođe i taj posljednji – čas
odjeljenske pileće zajednice na kome razgovaraše o prethodno gledanoj
predstavi u pilećem pozorištu. Ta žalosna predstava bila je po svoj
prilici pravljena za guske. To je bila ogromna sramota za kokšiji narod,
naročito za piliće iz onako ugledne škole. Tekst kao da je bio napisan
od strane tek rođenih pilića, realizacija žalosna, a humor izjednačen sa
vulgarnim jer današnji „umjetnici“ nisu sposobni da napišu nešto bolje,
a „glumci“ da nešto bolje prikažu. Ipak jedna kokoška pomisli da je
prikladno izjaviti da sve piliće to isto čeka u životu i da je upravo to
njihova svijetla budućnost. Tada svi pilići, učenici jedne veoma
ugledna škole, obrazovaše svojim mladim kljunovima jedno zapanjeno O i
dok jednim krilom lupaše od sto smijući se, drugim brisaše gorke suze
potekle iz sjajnih pilećih očiju. Tragikomedija – prava tragikomedija.
Ono naše pile nije moglo da se ne zapita šta jedan umjetik, ako uopšte
postoji, misli o činjenici da se onakva propast igra u pozorištu, a neka
njegova uzvišena drama nije naišla na odobrenje pijetlova jer nije
dovoljno komercijalna, pitka i zaglupljujuća. Sigurno bjesni, plače i
kune ovaj svijet, a možda mu gnjev donosi inspiraciju. Pile to zaista
nije znalo.

Ono je odavno prestalo da čita. Trudilo se zaista, ali došlo je to
vrijeme kada se koristilo izgovorom da nema kad, odbijajući istinu da
nema šta pametno da se pročita. Najpoznatija pileća knjižara, ironično
nazvana „Kultura“ prodaje na hiljade ljubavnih romana, zaglupljujućih
koliko i ona predstava i nijedan ne ostavlja utisak na bilo kojeg
čitaoca koji je za života pročitao više od dvije knjige. Jedino što može
da se čita su klasici, koji se, naravno, najmanje kupuju. Pravi
umjetnici, pisci i pjesnici se sigurno prevrću u svojim grobovima,
stomacima ili gdje su već završili. Pile je zamišljeno prolazilo pored
ulaza u ironično nazvanu „Kulturu“, tješeći se da, ako ništa drugo, bar
razlikuje dobro djelo od lošeg. Nije moglo da se ne zapita kako se jedan
savremeni umjetnik osjeća kada se njegovo remek – djelo, pisano
godinama i još toliko usavršavano, našlo na policama odmah pored
„Pedeset nijansi žute“. Sigurno ga boli, razara njegovu krhku umjetničku
dušu izranjavanu okrutnostima života, a ovim saznanjem dokrajčenu.
Možda cijepa listove i uništava pileće pisaće mašine, možda još jedan
veliki potencijal upravo odustaje od svog talenta i umjetnosti. Pile to
zaista nije moglo da zna.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Nakon što je odustalo od proze, odlučilo je dati šansu američkim
pilićima koji se međusobno nazivaju pjesnici. Činilo mu se da je svaka
pjesma slična, a poruka ista – volim svoje četiri kilograma teške
batake. Nije moglo da ih ne sažaljeva jer će te debele batake ubrzo
glodati ljudi, a potom ih baciti psima. Žalilo je neobjavljene pjesme
koje se bave nekom dubljom tematikom i neshvaćene pjesnike koje ovaj
kokošinjac slama. Možda utapaju svoju beskrajnu tugu alkoholom, možda
svoju inspiraciju zaključavaju duboko u svoje pileće srce, daleko od
površnih pijetlova koji to nikada neće razumjeti. Pile to zaista nije
znalo.

Shvatilo je da živi u eri slobode, gdje svako izražava svoje mišljenje, a
svaka misao naziva se umjetnost. Božanstveno je što za svaku neobičnu
misao kokošja crkva ne šalje narod „u supu“, ili što bi ljudi rekli, na
inkviziciju, ali to je dovelo do opšteg haosa. Sada svaka kokoška misli
da leti kroz oblake, a svaki pijetao se uporno kiti paunovim perjem koje
mu nikako ne pripada. Muzika se odavno svela na kokodakanje; pastirska
frula se više ne čuje. Biti umjetnik, boem, neshvaćena duša postalo je
popularno, ali je odbilo one prave umjetnike koji svoj dar nose unutra,
ispod perja i kože. Oni se ne mogu probiti pored kokošaka koje ofarbaju
perje u ljubičasto, stave beretku na glavu, umoče noge u tintu, pa
hodaju po platnu. Čak imaju hrabrost da se nazivaju slikarima i da
sopstvene tragove prodaju kao umjetnička djela. Pile je zamišljalo kako
jedan uplakani umjetnik guta cijanidno zrno, dok se njihova unutrašnja
iskra gasi, potopljena bujicom samoproklamovanih slikara. Možda će se
njegov sjaj vidjeti kad bude kasno, možda na nečijoj trpezi. Pile to
zaista nije moglo da zna.

Noć. Mjesečine kao da nema. U mrklom mraku bezbrižno dišu „umjetnici“.
Skoro svih petnaest „umjetnika“ koliko ovaj soliter ima stanovnika,
snivahu slatke snove o crvićima. Samo jedno pile gleda u mrak. Izgleda
da će umjetnikova sudbina zauvijek biti tragična, a život težak kao ova
duga hladna zima. Biće da pravi umjetnik nikada nije bio kriv za
sopstvenu nesreću. Pravi krivac je kokošinjac u kom živimo, ali kokoške
će zauvijek stanovati u kokošinjcu. Možda je trebalo da pitate umjetnika
o njegovom položaju i sudbini, naravno ako ga ikada pronađete, jer ovo
pile zaista ne zna.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Za tekst “Kokošinjac”, autorica Mia Žabić, učenica 3. razreda banjalučke Gimnazije, osvojila je drugo mjesto na ovogodišnjem Literarnom konkursu Rotarakt kluba Banja Luka.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije