Njegov novi film, majstorski režiran, vizuelno bogat i setan, snimljen u Parizu, nastao je prema romanu Jie Liu-Falen i priča o mladoj kineskoj profesorki i prevodiocu koja stupa u razornu erotsku vezu sa posesivnim, pomalo primitivnim, ali fizički izuzetno privlačnim Matjeom. Za Lu Jeov film može se reći i da je svojevrsna kineska verzija Bertolučijevog „Poslednjeg tanga u Parizu”, ali u svakom slučaju i film koji gledaoca ne ostavlja ravnodušnim.
Gospodine Lu Je, gledala sam sve vaše filmove i sada sam definitivno sigurna da ste vi opsednuti seksom!
Ha,ha,ha! Odmah da kažem da u mom sledećem filmu neće biti seksa. Iznenadili ste me, nisam očekivao ovakav početak!
A kakav ste početak očekivali, kada je „Ljubav i modrice” zapravo vaša verzija „Poslednjeg tanga u Parizu”?
Drago mi je ako ste moj film tako doživeli, ovako poređenje mi imponuje. Međutim, moj film je nastao prema originalnom romanu „Prolećna groznica” Jie Liu-Falen, koji nije objavljen u Kini, već u Francuskoj. Kada je roman objavljen, Jie me pozvala iz Pariza i izrazila želju da ga baš ja pročitam. Pročitao sam ga i dopao mi se mnogo, zaista mnogo. To je divna ljubavna priča, tako iskrena i bez trunke hipokrizije.
Autobiografska priča?
Najvećim delom, da. Jie Liu je opisala temu za koju sam ja oduvek bio zainteresovan, a to je strast i ljubav sa ženske tačke gledišta. Njena iskrena i otvorena i lična priča nudi istovremeno i jedno od najljudskijih gledišta na ovu temu, na temu ljubavi i ljubavne intime. Na temu vođenja ljubavi ili seksa, kako vi to šarmantno kažete.
Na temu kako seksualnost otkriva osobu ili eru, o čemu ste pričali i u prethodnim filmovima, ali nikada ovako eksplicitno?
Zato što je ovo francuski, a ne kineski film. Ovakav film ne bi prošao kod članova cenzorske komisije. Smatram da je seks nužan i neophodan deo prirodnog i slobodnog ljudskog bića. Ukoliko želite da otkrijete ljudsko biće, veoma je teško izbeći seks, baš kao što je veoma teško izbeći ljudsko biće kada pokušavate da otkrijete jednu eru.
U filmu „Ljubav i modrice” vašim junacima se događa impulsivna ljubav– sveukupna, obuzimajuća, čak i destruktivna. Vrsta ljubavi koja je često samo puki devojački san?
Ha! Ali ovakva vrsta ljubavi se događa ljudima mnogo češće nego što su oni spremni o tome javno da govore. Ona se dogodila mojim junacima – Hua i Matjeu,iako oni to nisu planirali niti predvideli. Mnogo mi se dopada problematika ljubavi zato što mislim da je ljubav problem svakodnevnog života, ali i zato što je ona i sjajan simbol za određena politička i socijalna pitanja.
Da li će u Kini vaš film biti shvaćen kao simbol za određena politička i socijalna pitanja?
Ne verujem da će ovaj film biti prikazan u Kini.
Još uvek imate problema sa cenzorima?
Trenutno sa njima pregovaram oko scenarija za moj sledeći film. Situacija je za mene trenutno nešto povoljnija.
Možda bi mladi Kinezi voleli ovaj vaš film?
Mislim da je i za njih ova i ovakva tema previše slobodna.
Ne misle valjda da su ih na svet donele rode?
Ha! Sigurno je da ne misle, ali bi ih uznemirila količina seksualnih sloboda koju poseduje Hua, kao mlada žena i intelektualka.
Da li bi ih uznemirilo to što Hua stupa u vezu sa Francuzom arapskog porekla?
To sigurno ne, već najviše eksplicitne scene njihove ljubavi, koja započinje grubo i nekontrolisano, da bi prerasla u sudbinsku ljubav. Ono što je mene fasciniralo u romanu Jie Liu jeste količina intuitivnog i misterioznog u likovima. Jie Liu ih ostavlja gotovo ogoljene i to je bila prva stvar koja je dotakla moje srce kada sam pročitao roman. Mišljenja sam da je misterija, sama po sebi, najinteresantniji deo čovečanstva.
Tahar Rahim je fascinantan kao Matje, a Korin Jam je senzualna i uverljiva toliko da se čini da je reč o dokumentarnom filmu. Kako ste ih odabrali i kako ste stekli njihovo poverenje da učestvuju utoliko slobodnih scena?
Prvi susret sa Taharom bio je posle uloge u filmu „Prorok”. Tokom razgovora bio je toliko nestrpljiv, na trenutke eksplozivan, da sam odmah pomislio da je on onaj pravi za ulogu Matjea. Vremenom smo postali prijatelji, razumeli smo se često bez reči, onako kako se razumeju muški prijatelji. Dug i iscrpljujući proces bio je da pronađemo kinesku glumicu koja bi mogla da glumi Hua, devojku koja radi kao prevodilac i koja tečno govori i francuski i kineski. Onda smo konačno pronašli Korin Jam, francusku glumicu,i ja sam konačno mogao da budem srećan. Njih dvoje su profunkcionisali veoma brzo, a ja sam im dao veliku slobodu,jer sam bio siguran da će se iz njihove zajedničke energije roditi ono što mi treba za film.
I u ovom slučaju ste snimali malom, ručnom kamerom, što i ovom filmu daje dokumentarističku uverljivost? Da li ovakva kamera za vas znači i veću slobodu?
Znači, jer je ona pokretnija, intimnija. Ona dozvoljava mojim junacima–likovima da budu van kontrole kamere, a celom filmu da se kreće u riskantnoj zoni, na ivici kontrole i reditelja i snimatelja. Po meni su to najbolji filmovi.
Zanimljivo je kako ste u filmu prikazali Pariz, njegov ritam, pulsiranje, njegovu multietičnost?
Ono što me je interesovalo u Parizu je njegov dnevni život, njegov zvuk i ritam. Pariz kao deo kompozicije samih likova, jer ekspresiju likova ne daju samo njihova lica i tela, već i prostor u kojem su. Pariz u mom filmu je treći glavni lik.
Da budem iskrena, jedino mi se ne dopada otvoren kraj vašeg filma?
Sada bi vam moji francuski producenti rekli da niste romantični! Slažem se sa vama, ono što sam ja želeo za kraj, producenti nisu prihvatili. Smatrali su da će se sa otvorenim krajem film lakše svideti i francuskoj,ali i široj internacionalnoj publici.
Tekst je preuzet iz Politike