Malo je danas i starijih Apatinaca koji znaju ko je Kareli, mnogo više Branka Crnogorca, nego nadimak po kojem je svojevremeno bio poznat širom nekadašnje Jugoslavije.
Danas ovaj osamdesetogodišnjak živi od 14.500 dinara penzije, bolestan i zaboravljen.
“Penzionisan sam još pre 30 godina zbog narušenog zdravlja, a radio sam u gradskom komunalnom preduzeću. Doslovno su me svi zaboravili. Eto već više od 30 godina nisam video ni ćerku koja, koliko znam, živi u Nišu. Razveo sam se davno i već 42 godine živim s mojoj Milojkom koja me jedina pazi” – vajka se Crnogorac. – “Nekako bi se i preživljavalo samo da nije te moje bolesti jer potrebne su mi injekcije da bih uopšte bio na nogama. Skupe su. Sada pabirčim 200-300 evra pa da budem miran neko vreme”.
Branko je kao dječak ostao bez roditelja i odrastao u sirotištu. Onda je imao jedva 19 godina kada je dopao Golog otoka jer se, tako su mu bar rekli, neprilično izrazio o Jovanki Broz, i tamo je proveo dve teške godine. “Prevaspitavanje“ je dobro uticalo na njega. Odmah je „s mramora” otišao na akcijašku izgradnju autoputa Beograd–Niš. Bio je u novosadskoj brigadi „Slobodan Bajić„ i pet puta proglašavan udarnikom, a zvali su ga „buldožer“. Toliko je mogao da zapne. Posle se preselio u Apatin, tu ostao, oženio se…
“Imao sam neki poremećaj u želucu. Stalno sam morao da jedem. Mogao sam da savladam 30 porcija pasulja i četiri kila hleba, a pio sam i više od 150 piva mesečno. Zbog kiseline u želucu jeo sam pesak, kamenje, aluminijumske viljuške, sijalice. Pojeo sam i ceo bicikl. Učestvovao sam na mnogim manifestacijama po celoj zemlji” – sjeća se Kareli.
Pokazuje nam stare, izbeledjele plakate kojima je najavljivan kao čudo prirode, i dodaje da je tada imao podršku Pokrajinskog izvršnog veća koje ga je novčano pomagalo, kao i redovno snabdijevanje hrane koje mu je slao „Karneks„ iz Vrbasa.
– Poslije sam imao pet operacija, četiri na želucu. Sada kažu da ih više ne mogu podneti, pa me leče samo lekovima. Ali meni su u međuvremenu i noge otkazale – dodaje.
Branko je bio i akter u dokumentarcima, kratkim i igranim filmovima Želimira Žilnika. Ma, bio je nekada prava zvijezda, ali došle nove mode i trendovi pa je i on zaboravljen.
– Nekada sam mnogo zarađivao, ali sve je odmah i odlazilo jer sam pomagao svima kojima je novac bio potreban, pogotovo mladima koji su ostali bez roditelja. Kada je čovek mlad, ne razmišlja o tome da će doći starost i bolest. Ne mogu da kažem da me i poslednjih godina nije niko pomagao. Pomogla je i opština i neki vlasnici privatnih firmi, ali mene je sramota da tražim, bez obzira na to koliko mi je potrebno. Bojim se da uskoro neću moći da hodam, pa šta ću onda? – govori Crnogorac.