U najvećem broju slučajeva ono što ne mogu da riješe roditelji, vaspitači, nastavnici – ne može ni dijete. Ako je vaše dijete došlo u sukob i dobilo ćušku, udarac od nekog vršnjaka, vaš savjet „Pa vrati mu“, dodatno će opteretiti dijete.
Tu nastaje niz problema. Lijepo vaspitano dijete će izuzetno teško podnijeti kritiku svog vaspitača/učitelja, a neminovno će nakon tuče biti opomenuto i ukoreno. Za većinu djece do polaska u školu, a i kasnije, veći je stres nepoštovanje pravila institucije koju pohađaju, nego bilo šta što vršnjak može da im uradi. Nemojte to zaboraviti.
I? Da li onda dijete mora da trpi vršnjačko nasilje? Naravno da ne, ali u svakom slučaju je po dijete štetno da rješava samo probleme ovog tipa. To je dužnost odraslih. Vaspitač ili učitelj je često nemoćan da samostalno pozitivno riješi sve konflikte situacije, ali iza svakoga ko direktno radi sa djecom stoji Tim za zaštitu od nasilja, koji je u obavezi da reaguje. To je pravo Vašeg djeteta i nemojte dozvoliti da vam ga bilo ko oduzme. Samim tim vaspitač ili nastavnik ne mogu se predstaviti nemoćnim pred roditeljima i tu završiti temu. Oni su obavezni da Tim upoznaju sa slučajem i pokrenu razmatranje na višem nivou. Ukoliko se roditelji djeteta koje vrši nasilje ne odazivaju na pozive iz škole/vrtića i slično, to se smatra zanemarivanjem djeteta i u proces se uključuje Centar za socijalni rad. Pitanje za vas u takvoj situaciji je: da li je o nasilju riječ? Pokušajte da procijenite.
Možda vaše dijete može zauzimanjem drugačijeg stava da se zaštiti, a za to mu je neophodna pomoć, stručna ili vaša. Možda će mu značiti da nauči da nije važno šta ko priča o njemu i da bi trebalo da vjeruje u sebe i svoje izbore i da se ne obazire se na opaske sa strane. Možda mu treba zagrljaj i razgovor, neki relaksirajući hobi, podrška pri socijalizaciji… Sve će mu pomoći više od šturog savjeta: „Budi isti kao on i vrati mu“. Većina djece može i sama toga da se sjeti, ali procijenjuju da je suviše rizično.
Ulje na vatru dolivaju roditelji koji dodatno ponize svoje dijete komentarima o njegovim tobože slabostima i nesposobnosti da se snađe i odbrani. Takvim roditeljima bi bilo interesantno ponuditi da odmjere snage sa nekim jačim i agresivnijim od sebe. Nasilje je teren nasilnika i nerealno je očekivati nadmoć djeteta koje ne osjeća bijes, agresiju niti želju za obračunom. A sretna djeca to ne osjećaju. To je kao da ubacite u bazen dijete koje ne zna plivati i posavjetujete ga da pobijedi iskusnog plivača. Pa niste mu od neke pomoći. U svakom slučaju, bar do završetka nižih razreda osnovne škole odrasli bi morali rješavati ozbiljne probleme. Čak i ako sistem potpuno „zakaže“, preuzmite na sebe. Kontaktirajte roditelje drugog djeteta. Ne ostavljajte dijete samo.
U starijim razredima tema je sve ozbiljnija. Savjet roditeljima je da sa djecom polemišu o što više situacija kako bi dijete naučilo procijeniti situaciju što bolje piše Zelena Učionica.