Svake godine se njegovo
ime spominje oko dodjele Nobelove nagrade za književnost. U Izraelu je Amos Oz
vjerojatno najvažniji literarni i politički glas zemlje. Rođen je 1939. kao
nećak najznačajnijeg cionističkog vjerskog učenjaka Josefa Klausnera u Jeruzalemu,
u obitelji iznimno obrazovanih evropskih Židova Jehude Arija i Fanije, koji su
za dlaku izbjegli holokaust. Nakon majčinog suicida raskida sa građanskim i konzervativnim
svijetom svoga oca. Od Amosa Klausnera postao je stanovnik kibuca Amos Oz. 2006.
izašla je njegovo najznačajnije djelo: Priča
o ljubavi i tami. U njoj se nalazi jedna scena iz 1948, u kojoj
devetogodišnjak za vrijeme jordanske opsade Jeruzalema svoju tetku ispituje o
Isusu. Zadnje objavljena knjiga nosi naslov Juda.
Glavni lik Šmuel Aš, posrnuo u znanosti kao i u životu, istražuje o Isusu i
njegovoj recepciji u Židovstvu. Radnja knjige, nagrađene Međunarodnom
književnom nagradom, odvija se u mladom Izraelu tek nakon njegovog osnutka.
Ljudi su obilježeni ratom, ne mogu si ni zamisliti ljubav. Krivnja i izdaja
izlaze na vidjelo, nada jest i ostaje krhko zdanje.
Pored ostalih
priznanjja, Oz je nositelj Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara.
Nepokolebljivi je zagovornik mirnog rješenja izraelsko-arapskog sukoba, uz
poštovanje i izraelskog i arapskog prava na postojanje i autonomiju.
Intervju s Amosom Ozom
za njemački Die Zeit vodio je Andreas
Öhler (23.6.2017). S njemačkog jezika preveo Darko Pejanović.
Andreas Öhler: Pričajmo o Judi, izdajniku. Njegovi se tragovi kao crvena nit provlače
kroz vaše romane. Vaša posljednja knjiga nosi njegovo ime…
Amos Oz: … a nije povijesni roman o
Judi. Ta osoba mi od mladosti ne da predaha, meni neizdržljivom astmatičaru,
kakav sam bio u mladosti. Dok su moji školski drugari gledali za djevojčicama i
obratno, ja sam čitao Novi Zavjet. Pitanje zašto je Juda morao izdati Isusa me
ni dan danas ne popušta. Tu postoji mnoštvo nelogičnosti.
Koje su to?
Juda uopće nije bio
ovisan o novcu. Nije bio siromašni ribar iz Galileje kao ostali učenici.
Groteskno je i to da je Juda svoga Gospodina morao identificirati poljupcem,
taj poznati Judin poljubac, koji je mnogo popularniji od poljupca Romea i
Julije. Isus je u Jeruzalemu bio jako popularan. Tek nekoliko dana ranije u
Hramu je pobudio pozornost, kad je isprevrtao stolove trgovaca i bankara.
Juda je dakle bio tragična osobnost? Koja je njegova uloga?
Juda Iskariotski je
stvarni osnivač kršćanske religije. Jeruzalemsko svećenstvo angažiralo ga je
kao izviđača, nešto između uhode i vještaka. Učeni poznavatelj Tore trebao se
uvući kod Isusa, kako bi iskušao njegovu teologiju. Onda se dogodilo nešto
neplanirano…
… dramatični obrat, začin romanopisca …
Postao je najvjerniji i
najodaniji Isusov učenik, ušao je i u najuži krug. Juda je već vjerovao u
svemoć svoga Gospodina, još dok je Sin Čovječji u sebe sumnjao u Getsemanskom
vrtu. Savjetovao je Isusu da na križu svim ljudima pokaže svoju božanstvenost
tako što ne umre. No, kad je Isus na križu pretrpio sve te muke, koje su
kulminirale u njegovom očajnom kriku: „Bože, zašto si me ostavio?“, Juda je
spoznao svoju zabludu: htio je silom spasiti čovječanstvo. Shvatio je, nakon
što je Nazarećanin brutalno umro, da je pogriješio. Zbog svog očaja Juda se
objesio.
Ova se predaja jasno razlikuje od kršćanske predaje. Nju ste
označili kao „Černobil Židova“.
Doista je to bila
katastrofa izvan svih očekivanja za Židove kroz 2.000 godina. Na mnogim
europskim jezicima su riječi „Juda“ i „Judejci“ skoro pa iste. Vrhunski igrači,
koji promijene tim, proklinju se kao Jude. Izdajnici – Jude – Judejci – ovim su
kršćani opravdavali naše progonstvo. Kršćanska mržnja prema Židovima ima tu
svoj korijen.
Što je prema vama izdaja?
Ne postoji jednostavna
definicija. Izdajice su ljudi, koji svojem starom stajalištu postaju nevjerni, mijenjaju
se. Oni koji se plaše ili čak mrze promjene, uvijek će ljude koji se mijenjaju
žigosati kao izdajice.
Kao mladić ste u kibucu Hulda, gdje ste živjeli 30 godina,
čitali Novi Zavjet. Je li to jedan mali dio izdaje?
Tada mi je već postalo
jasno da nikada neću moći razumjeti umjetnost renesanse, Bachovu glazbu ili
djela Dostojevskog ako ne budem poznavao Novi Zavjet. Istovremeno me
fascinirala osoba Isus, taj anarhist, koji je svijet htio promijeniti
ljubavlju.
To čuti iz usta jednog jednog izdanka konzervativne židovske
znanstveničke obitelji Klausner…
Nakon smrti majke
promijenio sam prezime i usudio se pobuniti protiv građansko- obrazovnog
svijeta svoga oca. Jako dugo je trebalo da shvatim kako se krećem u krug, iako
u rastućim krugovima, kako bi rekao Rilke. Danas se nalazim u svojoj radnoj
sobi okružen knjigama i pišem nove. Krug se zatvara.
Kako se osjećate kao izdajica?
Jednako ste tako mogli
pitati: kako se osjećate kao onaj koji se mijenja. Mnogo, mnogo godina me u
svom životu optužuju da sam izdajica. Prvi puta kada sam bio mali dječak u
Jeruzalemu, još pod britanskom vladavinom. Sprijateljio sam se s britanskim
policajcem, sinom anglikanskog svećenika. Naučio me poneku englesku riječ, a ja
sam njega naučio po neku hebrejsku. Kada su to otkrili moji drugovi, nazvali su
me izdajicom.
Za ubojstvo vrijede neke olakšavajuće okolnosti, kao strast
ili afekt, izdaja je neoprostiva.
Upravo tako. Kada u
Šekspirovim djelima Hamlet ubija Ofelijinog oca skupa s cijelim nizom drugih
ljudi, ili kada Otelo udavi Desdemonu, publika je možda žalosna. Možda su i
bijesni na počinioce, ali im nikada ne predbacuju izdaju, toliko daleko ne idu.
Kažete da je čast biti članom „Kluba izdajica“.
Potrebno
je samo
pogledati dugački spisak poznatih izdajica: Emile Zola, Thomas Mann,
Aleksandar Solženjicin ili Abraham Lincoln, koji je oslobodio crne
robove u SAD-u. Ubijen
je kao izdajica, nakon što su njegovi protivnici pokrenuli pa izgubili
građanski rat. Ili uzmite npr. Charlesa de Gaullea, koji je preuzevši
mandat dao Alžiru slobodu. Izdaja!
Gdje počinje, a gdje prestaje izdaja?
Na primjer sinoć u
restoranu. Naručio sam ribu, kao uobičajeno. Odjednom sam se predomislio,
pozvao konobara i rekao mu: „Želio bih radije piletinu.“ Izdao sam na neki
način svoju omiljenu hranu. Što želim reći: život je pun izdajničkih momenata,
ali nije svaka izdaja zlodjelo.
Kao najpoznatiji izraelski autor suosnivač ste pokreta „Mir
sada“, koji pledira za mirnu koegzistenciju sa arapskim susjedima…
Zbog toga sam od svojih
izraelskih zemljaka označen kao izdajica. Pritom je izdajica samo netko tko je
ispred svoga vremena. Je li Churchill bio izdajica, kada je predložio ukidanje
Britanskog Carstva? Jichak Rabin je dao život za mirovnu inicijativu sa
Palestincima, baš kao i egipatski predsjednik Anwar as-Sadat ili njegov partner
u pregovorima Menachem Begin, koji je radi mira vratio Sinajski poluotok
Egiptu. Vidite da se u „Klubu izdajnika“ nalazim u nimalo lošem društvu.
1986. godine je izraelski nuklearni tehničar Mordechai Vanunu
odao tajnu o postojanju izraelskog nuklearnog programa, što je do tada bila
strogo čuvana tajna. Za to djelo je više puta predlagan za Nobelovu nagradu za
mir.
Tu izdaju ne mogu
vrednovati. Vanunu je to učinio, koliko mi je poznato, iz financijskih motiva,
za izdaju je primio novac. Iza tog djela ne stoji častan motiv. Ne dozvoljavam
mu pristup našem klubu.
Ali i kod Jude je bio novac u igri?
Uvijek je pitanje
motiva, tko koga kako izdaje. Događa li se to iz niskih strasti, ili iza toga stoje
čiste namjere? Nažalost granice su fluidne. Ne počini svatko izdaju iz
idealističkih razloga. No, idealisti koji nekad shvate da svoje ideale moraju
žrtvovati, izdati, ako tako želite, bivaju označeni kao izdajice.
Vrijedi li to i za Edwarda Snowdena, koji je odao tajne
informacije vezano uz NSA aferu, ili Chelsea Manning?
Otkriti 400.000
dokumenata vezanih uz Irački rat i 91.000 strateških papira iz Afganistana,
takvo djelo gospođe Chelsea se ne da vrednovati samo s moralnim kriterijima.
Ovisno o tome na kojoj ste strani, jeste li oštećen ili ne, mijenjaju se
mjerila. Jasno je da ste Juda uvijek u očima drugih, onih koji odbijaju
promjene.
Vječiti Juda…
Među fašistima,
komunistima i nogometnim navijačima su standardi da se nekoga označi kao
izdajicu uvijek totalitarni. Prigovor izdaje uvijek dijeli društva, parove,
obitelji, stranke i Židove od ostatka ljudskog roda.
Kako je to u Izraelu?
Uzmimo kao primjer
Baracka Obamu. U jednom dijelu izraelskog društva slovi kao izdajica jer se
usudio kritizirati izraelsku politiku naseljavanja na palestinskom teritoriju.
Izdaja je postala cjelovitom kada je UN delegacija slijedila SAD te glasala
protiv Izraela. Što se tiče optužbi za izdaju, ne postoji naročita razlika
između Izraelaca i Palestinaca. Obilježje je to svakog fanatizma: tko 100% nije
na našoj strani, izdajica je. No, mir se postiže samo politikom kompromisa.
Svaka od strana mora napraviti ustupke. Za radikalne pozicije, bez obzira bile lijevo
ili desno, kompromis je najveće zlo jer ne postoji bez izdaje.
Izvor fotografije: citajknjigu.com
Kompromisi se u najboljem
slučaju smatraju dosadnim, neodvažnim. Jer svatko od nas mora napustiti dio
svoga ideala. Kompromisi su kompleksna zdanja, nažalost nas ljude privlače
jednostavna rješenja. Tražimo liječnika koji će nas radikalnom terapijom
spasiti od svih naših patnji, s nekom vrstom univerzalnog lijeka. Odbacujemo
liječnika koji nam prognozira duže vrijeme patnje i samo parcijalno ozdravljenje.
Izdaja kao temeljna antropološka konstanta?
Veliki antipodi na
zemlji nisu ljevica i desnica, Istok i Zapad, konzervativno ili progresivno.
Nego se zemlja dijeli na one koji traže spasenje i na one koji uvijek iznova
traže rješenja. Rješenja nikada nisu dugotrajna, ponekad traju samo nekoliko
dana, tjedana ili mjeseci. Spasenje me nikada nije uzbuđivalo.
Znači li to da kompromisi manje vode do mira, nego radikalna
rješenja?
Nažalost da. Da se još
jednom vratim na svoga prijatelja Jichaka Rabina: on se kao i Shimon Peres iz
sokola pretvorio u goluba. Iza toga stoje uvidi o nužnosti, da ne postoji
alternativa miru, osim ako se suparnici ne žele pobijediti na smrt. No, imati
toliko razuma je izgleda protuprirodno: možda postoji genetska predispozicija,
da moramo uvijek biti 100 posto u pravu a da je drugi uvijek 100 posto u krivu.
Svatko tko ne stoji s naše strane barikade je neprijatelj.
U vašem govoru pri dodjeli nagrade Abraham Geiger rekli ste
da trebamo Staljinu i Hitleru, inkarnacijama zla, biti zahvalni zbog dara koji
su nam darovali. Što bi to bilo?
Njihova pretjerana
zlodjela protiv čovječnosti imali su učinak šoka, došlo je do inhibicije
nasilja. Fantazija o radikalnoj promjeni svijeta, jednako Staljinova ili
Hitlerova, temelji se na istoj ideji: moramo učiniti užasno strašna djela kako
bismo došli do boljeg sutra. Krvava žrtva sadašnjice vodi do svijetle budućnosti.
Nakon što smo vidjeli užasne rezultate, ustukli smo od fanatizma, prepali se
neobuzdanog nasilja, i napustili smo perfidni kult žrtve za bolje sutra.
Sadržaj ovog dara izgleda da je potrošen. Sve više fanatika je mišljenja: ako
uništimo svoje neprijatelje, koji za nas utjelovljuju zlo, nastupit će krasna
vremena: bilo Kalifat bilo obećana zatvorena Amerika.
Tko su ti zlikovci?
Za Donalda Trumpa su to
muslimani. Za islamiste su to mračni, zapadno dekadentni i materijalistički
bezbožnici. Zajedničko tim fanaticima jest: uništi protivnika i nastupit će
Nebesko kraljevstvo. To je obrazac svakog ekstremizma.
Je li nam potrebno zlo, da bismo uopće mogli definirati
dobro?
Kao neka vrsta Jin-Jang
momenta? Bila bi to onda dijalektika, koja bi unaprijedila zaplet Isusove
priče. Izdaja bi onda bila nužni dramaturški element Božjeg plana spasenja. Uniženi
bi se subjekt to više uzdizao u svome pobožanstvenjenju, jer mu je zapovjeđena
sva patnja ovog svijeta, sve izdaje, svaka potvora. Samo što mi u tom slučaju Juda
loše prolazi. I Petar je tri puta zanijekao Isusa, prije no što je zapjevao
pijetao, a Isus je to predvidio. Nije li mogao proreći i Judinu izdaju, ako je predodređena
kao takva? Mephisto iz Fausta je htio stvoriti zlo a iz toga je proizašlo
dobro. Kod Jude je bilo obrnuto. Jaz između namjere i izvršenja, u tome leži
sva tragika.
Papa Franjo u posljednje vrijeme na pozornicu ponovno uvodi
đavla, osobito zlo, koje u nama živi jednako kao i dobro.
Smatram to novom
dimenzijom religioznog mišljenja. Za Crkve je već krajnje vrijeme da
realiziraju ono što književnici, lirici, filozofi i kazališni redatelji već
tisućama godina znaju. Sigmund Freud je to prije stotinjak godina znanstveno
potvrdio, 2.500 godina nakon Sofokla, koji je opisao zločin kao čovjekovu zlu
kob i sudbinu koju su mu udijelili hiroviti bogovi. To čini tragediju tragedijom.
Sve to znamo, to je dio našeg kulturološkog obrazovanja. No, uvijek iznova
pokušavamo ignorirati te uvide. Dijelimo unutrašnju ambivalenciju na vanjsku,
na đavle i anđele, svete i demone.
Trenutno je započela nova svađa o podijeljenom Jeruzalemu.
Gdje ste vi u tome?
Bilo je toliko obrata u
mome životu, stoga sam jako oprezan, kada je riječ o bilo kakvim prognozama o
budućnosti Jeruzalema. Izraelski Židovi polažu pravo na grad jednako kao i
Arapi. Nikada neće postati sretna obitelj. Bilo bi potpuno naivno u to
vjerovati. Nemaju nikakvu drugu mogućnost, nego da kao unesrećena obitelj
pronađu neki oblik koegzistencije. Prisiliti ih na medeni mjesec bilo bi
potpuno nerazumno. Ne radi se o tome da se pođu voljeti, barem ne sada i na
ovom mjestu. Dovoljno je da postanu dobri susjedi, koji donekle mirno mogu
izaći na kraj jedni s drugima.
Pojavljuje li vam se tu jedan povijesni uzor?
Česi i Slovaci su to
odlično napravili, mnogo bolje, nego za vrijeme raspada Jugoslavije. Za 100
godina iz mirnog susjedstva između Židova i Palestinaca može nastati i
prijateljstvo, zašto ne? Da će Njemačka i Francuska, nekoć zakleti
neprijatelji, postati najuži partneri u Europi, ne bi nitko povjerovao prije 70
godina.
Vaši fanovi diljem svijeta, pa tako i u Izraelu, drže vas za
nosioca nade, nekoga tko uvijek iznađe izlaz. Što ako vam ponestane nade?
Ako bih izgubio nadu, ne
bih više mogao uzimati svoju ulogu mirovnog aktiviste. Kada bih dijelio nadu,
bez da ju gajim, učinio bih izdaju prema samomu sebi. Nisam nikada ni imao
namjeru biti vizionar ili prorok. Na mom nadgrobnom spomeniku, kada bih mogao
birati, bi trebalo stajati: „Pokušao je raditi kao dobri seoski liječnik. Neke
ljude je uspio izliječiti, a nekima nije mogao pomoći. No, pokušao je.“
Gospodine Oz, postoji li situacija u vašem životu kada ste
nekoga izdali a da ste to gorko zažalili?
Gospodine Öhler, ovo je intervju, a ne
ispovijed.
Zeit
Online/Prometej.ba