Građani jedne veoma prometne sarajevske ulice bilo su prije nekoliko dan šokirani onim što su vidjeli. Na jednoj strani ulice, sakriven iza aparata za coca-colu, stajao je dječak od sedam, osam godina u čijoj ruci je bio plastični pištolj. Ono što je zaista bilo šokantno jeste način na koji je dječak držao pištolj igračku, a držao ga je vrlo vješto i vrlo profesionalno, jednom rukom, povlačeći cijev “pištolja”, drugom rukom je vadio i stavljao “šaržer”, te precizno “nišanio” i u svojoj mašti pucao na glave prolaznika.
Tastatura umjesto zvečke
Užasna je stvar da jedan sedmogodišnjak u suštini zna rukovati pištoljem i da bi bio spreman da ga upotrijebi. Svjetska javnost je s vremena na vrijeme šokirana vijestima o masakrima u školama, što je u posljednjih nekoliko godina više puta potreslo američku i njemačku javnost. Scenarij je bio jednostavan i krvav: jedan ili više učenika bi ušao u školu naoružan do zuba i otvorio vatru. Nakon što bi policija savladala, na pitanje gdje su dobili inspiraciju za zločin, gdje su kupili oružje i gdje su naučili njime rukovati, na sva pitanja bi dali jedinstven odgovor: “Na internetu”.
Internet je donio veoma mnogo korisnih stvari u naše živote, putem njega razgovaramo s prijateljima i rodbinom na drugom kraju svijeta, kupujemo i čitamo knjige i novine. Internet danas odgaja i djecu, što je još neispitan teren. Kroz hiljade generacija koje su nam prethodile, potomstvo je odgajala okolina, braća, sestre, tetke i, prije svega, roditelji. Dijete u najranjoj dobi je pratilo njihove pokrete, emocije i životne navike, te ih usvajalo kao svoje i na osnovu njih se formiralo u zrelu ličnost. Ukoliko bi se većina porodice bavila muzikom ili košarkom, vrlo je vjerovato da će i dijete u zrelijoj dobi biti košarkaš ili muzičar. Isto tako, ukoliko je otac sklon kriminalu, a majka alkoholičarka, dijete ima velike šanse da postane ili lopov ili alkoholičar ili oboje.
Dok u krugu porodice na dijete uttječe četiri ili pet osoba, kod utjecaja interneta stvar se komplicira. S jedne strane ekrana je “tabula rasa”, mladi čovjek bez formiranih stavova, dok su s druge strane milijarde informacija u raznim oblicima, od fotografija, muzike, teksta i video klipova. Te informacije često šalju ljudi koji nisu dobronamjerni, od agresivnih oglašivača, preko seksualnih pervertita, do prevaranata svih boja ili vjerskih sektaša. Djeca koja nisu izgrađena kao ličnosti, nemaju izrađene stavove prema svojoj okolini te nemaju odbrambene mehanizme – idelani su “kupci” onoga što razni zlobni ljudi nude, bilo da su to njihove seksualne perverzije, ideologije ili bespotrebne sitnice koje pokušavaju prodati za mnogo novca.
Realnost ne stanuje ovdje
Jedno dijete koje provodi mnogo vremena na internetu nije samo. S obzirom na to da danas gotovo svako domaćinstvo ima računar i priključak na internet sasvim je sigurno da internet odgaja čitava generacije, te ih oblikuje i formira kao ličnosti. Stvari često izmaknu kontroli, ako kontrole uopće ima, te dobijemo nešto što bismo grubo mogli nazvati “zombi generacijom”, čiji pripadnici imaju velike teškoće u uspostavljanju normalnih društvenih veza sa svojim vršnjacima i drugim judima koji ih okružuju. O čemu je tačno riječ, prepoznat ćete ako se slučajno nađete u nekom popularnom okupljalištu mladih: vidjet ćete lijepo obučene mlade ljude kako umjesto razgovora međusobno šalju SMS poruke.
Internet kultura s podkulturom društvenih mreža do krajnjih granica ističe individualizam i glorificira samodopadnost i sebičnost. Veliko “Ja” se stavlja u centar svemira, mlada individua dobiva osjećaj nepobjedivosti i pretjerane važnosti, te gubi osjećaj za prostor i vrijeme, gubi se osjećaj za društvenu hijerarhiju (odnos prema šefu, policajcu, nastavniku) granice koje označavaju šta se smije a šta ne, postaju maglovite. U svijesti virtualna realnost u kojoj je sve dopušteno potiskuje životnu realnost u kojoj je od vas uvijek neko jači, stariji, u kojoj se mora čekati u redu i gdje se stvari kupuju novcem zarađenim radom od ponedjeljka do petka, od devet do pet.
– Učenik mi je prišao na velikom odmoru i počeo me dirati po koljenima. Kada sam mu rekla da ne želim da mi to radi, pokušao me poljubiti, ali sam ga odgurnula. On je mene pitao zašto se tako odnosim prema njemu i rekla sam da to ne smije raditi, jer sam ja, prije svega, nastavnik i starija od njega i da između nas postoje značajne razlike te da te razlike trebaju postojati. Dok se sve to dešavalo, društvo okolo se smijuljilo – priča svoja neugodna iskustva mlađa profesorica jedne sarajevske gimnazije.
Ipak, granice u realnom svijetu postoje, što je generacijama koje je odgojio internet teško prihvatiti. Novac se mora zaraditi i to često nije nimalo lako, a tu su i druge “realne” osobe od krvi i mesa koje traže svoje mjesto pod suncem. Zbog toga se javlja frustracija za frustracijom koja je predvorje agresiji, čija brutalnost i eksplozivnost zapanjuje.
Lajk, kraljevstvo za lajk…
Razgovarajući s mlađim ljudima, rođenim između 1993. i 1998., pokušali smo saznati šta je osobama njihovih godina bitno u životu, da li je lijepa i trendi odjeća, putovanja ili možda nešto treće. Odgovori su bili kratki, jednostavni i zapanjujući. Ljudi koji su na pragu punoljetstva žive za trenutak da neko klikne na njihov Facebook profil. I u virtualnom svijetu interneta postoji poredak stvari i bolna hijerarhija: što više “prijatelja” imate na vašem Facebook profilu, te što vaši statusi i fotografije imaju više pregleda, dijeljenja i “lajkova”, odnosno “sviđanja”, društveno ste prihvaćeniji i ugledniji.
– Svi jednostavno žive za lajk i sve će dati za njega, kaže jedan 16-godišnji sarajevski srednjoškolac, učenik Mašinske škole.
Teško je riječima opisati šta su sve današnji mladi ljudi spremni uraditi za lajk ili klik više na njihove fotografije. Ipak, domaća javnost je početkom godina bila zgrožena aferom “Sarajevski glamur”, kada su anonimne osobe na Facebook stranice postavljale kompromitirajuće fotografije svojih vršnjaka. Razgolićene 13-godišnje djevojčice u erotskom rublju ili 15-godišnjaci koji se slikaju s dva pištolja i to postavljaju na Facebook, kako bi se dopali okolini, bilo je ono što je domaću javnost okrenulo naglavačke. Osim prijetnji na internetu i crtanja groba osobe koja je, navodno, krenula s manijom “Glamura”, bilo je i fizičkih obračuna.
Ipak, čitava ova bizarana afera imala je jednu pozitivnu stranu: domaća javnost je preko noći saznala da postoji jedna potpuno nova generacija ljudi koja o svijetu oko sebe razmišlja na potpuno novi i veoma zastrašujući način i gdje ništa nije dovoljno tabu i ništa nije sveto, ni tuđi život ni tuđa privatnost. U toj novoj životnoj filozofiji, rad, učenje i maniri su stvari za gubitnike, novac ionako možeta zaraditi u reality show emisijama ili slikajući se go. Važno je biti poznat i imati 5.000 “frendova” na Facebooku. Afera “Sarajevski glamur”, osim što je jasno ukazala da su domaći zakoni i institucije potpuno anahroni kada je zaštita djece od štetnog online utjecaja u pitanju, otvorila je jedno još bolnije i pitanje, koje budi jezu i stvara nelagodu. Na kakvim to generacijama naše društvo ostaje, ko će za deset godina biti učitelji, inžinjeri, ljekari ili pravnici i hoćemo ili ih uopće imati. I njih i budućnosti koja nije u broju “lajkova” na stranici, nego negdje drugdje, možda u učenju, trudu i radu.
Hrvatska: Roditelji traže zaštitu od nasilne djece
Hrvatska je ovih dana šokirana naslovom na portalu “Glas Slavonije” naziva “Roditelji zovu telefone za psihološku pomoć, jer im djeca prijete. Telefone, prvenstveno otvorene radi pomoći djeci u rješavanju njihovih problema, sve češće koriste njihovi roditelji!”
Kažu to voditelji linija za pomoć, te naglašavaju da se situacija među generacijama potpuno promijenila. Naime, dok su se ranije za pomoć obraćala djeca, sad to čine njihovi roditelji, pa čak i zbog poziva u pomoć vlastite djece! Potvrđuje to Miroslav Vučenović, voditelj Plavog telefona, koji kaže da su među brojnim pozivima upućenim iz cijele Hrvatske brojni i oni iz Osijeka.
– Fenomen je da su ranije djeca tužakala roditelje i nastavnike, a sad su odrasli ti koji zovu i žale se na svoju djecu koja im prijete jer im, naprimjer, ne dopuštaju izlaske. Roditelji su iz dana u dan sve nemoćniji pa čak i oni od 70-ak godina, koji nas nerijetko i s osječkog područja zovu, jer im njihova djeca prijete finansijskim krahom, traže da im oporučno ostave nekretnine i slično. Strašno je čuti da nas zovu starije osobe i plaču, jer ne znaju što mogu učiniti, no dakako, zovu nas i mladi Osječani, koji uglavnom imaju probleme s diskriminacijom, bježanjem od kuće, školskim neuspjesima… – kaže Miroslav Vučenović, voditelj Plavog telefona.
Dok u krugu porodice na dijete utječe četiri ili pet osoba, kod utjecaja interneta stvar se komplicira. S jedne strane ekrana je “tabula rasa”, mladi čovjek bez formiranih stavova, dok su s druge strane milijarde informacija u raznim oblicima.
Svi jednostavno žive za lajk i sve će dati za njega, kažu srednjoškolci…
Tekst je preuzet iz magazina AZRA
Vezan tekst:
Zašto nije sreća para puna vreća