Banjalučko studentsko pozorište proslavilo je 19. februara ove godine
jubilej koji bi bez imalo skromnosti proslavilo i bilo koje
profesionalno pozorište.
Četrdeset godina ranije, u učionici
broj 14 Elektrotehničkog fakultet, pri tek ustanovljenom Univerzitetu
“Đuro Pucar Stari”, banjalučki studenti amateri predvođeni Živomirom
Ličaninom Likotom osnovali su Univerzitetsko kulturno-umjetničko društvo
“Ivica Mažar”, koje će u Banjaluci po mnogo čemu biti prvo, i u slavnoj
i u neslavnoj istoriji. U onoj istoriji koja se povodom četrdesete
godišnjice spominjala na devedesetominutnoj Akademiji te večeri u
Banskom dvoru. Ono je prva amaterska glumačka trupa u Banjaluci, i prvo
amatersko pozorište koje je praizvedbu predstave po tekstu lokalnog
pisca igralo i van svog grada. Prvo čiji su glumci, bez bilo kakvog
sopstvenog scenskog prostora, ili scene na koju bi se amateri mogli
naviknuti, u prvih pet godina postojanja igrali deset premijera. U
raznim halama, prostorijama za društvenu prehranu, tvornicama i mjesnim
zajednicama.
Spajajući dvije obale Vrbasa
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
U ovoj
neslavnoj istoriji, a to je svaka ona koja se želi istrgnuti iz sjećanja
ili zaboraviti, nekoliko je fragmenata koji su simbolički mnogo važniji
za nastanak i razvoj Studentskog pozorišta, ali opet nepomenuti i
prećutani.
Dva dana prije druge godišnjice osnivanja, u mjesnoj
zajednici Hiseta 1, po tekstu banjalučkog pisca Irfana Horozovića igrana
je premijera predstave “Arif Tamburija”. Priča o lokalnom akrobati koji
dajakom – motkom koja se nakon četiri metra dužine zaršava željeznom
šticom ili špicom koju će dajakaš stojeći na krmi čamca zabosti u dno
Vrbasa kako bi se odgurnuo i kretao – hoda preko žice spajajući dvije
obale Vrbasa i Banjeluke, prva je predstava jednog banjalučkog
amaterskog pozorišta koja se igrala van Banjaluke.
Horozović je
pisac prvog dramskog teksta koju je ansambl “Ivica Mažar” izveo uopšte,
ali i prvi događaj tog univerzitetskog kulturno-istorijskog društva
nakon prve svečane akademije “Molim Partiju da me primi u svoje redove”,
održane 31. maja 1977. godine, na kojoj su banjalučki studenti održali
recital. U režiji Živomira Ličanina Likote, tog se dana Domu kulture
poetski kazivalo o Titu, godinama ilegale Komunističke partije i
“Bombaškom procesu”, važnosti SKOJ-a, ulozi Partije i željama mladih da
stupe u partijske redove.
Horozović
je pisac prvog dramskog teksta koju je ansambl “Ivica Mažar” izveo
uopšte, ali i prvi događaj tog univerzitetskog kulturno-istorijskog
društva nakon prve svečane akademije “Molim Partiju da me primi u svoje
redove”, održane 31. maja 1977. godine, na kojoj su banjalučki studenti
održali recital. U režiji Živomira Ličanina Likote, tog se dana Domu
kulture poetski kazivalo o Titu, godinama ilegale Komunističke partije i
“Bombaškom procesu”, važnosti SKOJ-a, ulozi Partije i željama mladih da
stupe u partijske redove
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
Sopstveni scenski prostor UKUD
“Ivica Mažar” dobiće zvanično 7. oktobra 1982. godine, na lokaciji
čijim bi položajem bilo koji profesionalni teatar bio oduševljen, i čija
je simbolika dovoljno jaka da, kad već sama ne može da stvara sadržaj,
onda može da podsjeća na dosljednost i aktivistički pristup. Odlukom
Izvršnog odbora Skupštine opštine Banjaluka, mlada amaterska trupa
dobila je podrum kuće čije je prizemlje i prvi sprat bilo Spomen soba
Veselina Masleše. Povodom dvadesete godišnjice oslobođenja Banje Luke,
20. aprila 1965. godine na ovu staru zgradu postavljena je spomen-ploča u
čast života Veselina Masleše, na kojoj je napisano: “Na ovom mjestu
bila je kuća u kojoj se 20. aprila 1906. godine rodio narodni heroj
Veselin Masleša.” Iako je riječ o istorijskom falsifikatu – u arhivi
dokumentacije dr. Maja Đilas ustanovila je da se Masleša rodio u kući
dvadesetak metara niže – bez sumnje je istinito da je na tom mjestu,
prije velikog zemljotresa 1969. godine, stajala kuća Steve Masleše u
kojoj je živio, radio i stanovao njegov sin Veselin.
U vremenu
dodjele, taj podrum već je dvadeset godina bio u glavnoj gradskoj
šetališnoj ulici, nazvanoj upravo po Veselinu Masleši, koja će biti
upamćena i kao Gospodska. Tokom rata, u naletu istorijskog revizionizma i
ideološkog revanšizma, Masleša i njegova Spomen soba sa svim svojim
eksponatima iseljeni su i njihova sudbina je trajno nepoznata, da bi na
njihovom mjestu zahvaljujući tranzicionoj privatizaciji osvanuo
frizerski salon “Relaks”. Devedesetih godina, kada Banjaluka počinje
svoje kutlurno i kulturološki čišćenje, uz Maslešu i Mažara nestali su i
mnogi glumci, redatelji i kutlurni radnici. Iz Banjalučkog studentskog
pozorišta otišli su (možda i svojom voljom!? – neće biti) i Bahrudin
Avdagić i Nikola Jurin.
Zanemarivanje “detalja”
Devetnaestog
februara ove godine u banjalučkom Banskom dvoru na proslavi velikog
jubileja njih nije bilo, kao ni Horozovića. Ali, u prvim redovima i
počasnim ložama nije bilo praznih stolica. Negdje na Horozovićevom
mjestu, po prirodi stvari jedinom mogućem Horozovićevom mjestu, sjedio
je Mladen Ivanić, dok su Avdagićevo i Jurinovo mjesto zauzeli časni oci
Srpske pravoslavne crkve. Sjedili su tu i prof. Nikola Mojović,
gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić, ali za razliku od Ivanića ili
prečasnih otaca, oni sa istorijom tog pozorišta imaju neke veze.
Prof.
Nikola Mojović, nekadašnji prvi čovjek Banjalučkog studentskog
pozorišta, koji je odista i vjerna pozorišna publika, održao je govor
onako kako to profesori Rimskog prava znaju. Govorio je mnogo, opširno,
intonativno ujednačeno i bez neke pretjerane potrebe, te je vješto
baratajući suštinom iz govora izostavio detalje koji suštinu grade i
učvršćuju, kakvi se u tim kulturnim prilikama i proslavama tako velikih i
značajnih jubileja smisaono ne smiju izostaviti, niti politički
prećutati. Oni nisu tek kolokvijalno poredana opšta mjesta jedne
istorije, nego osnovi njenog postanka, postulat, program, manifest,
tančine – lična karta jednog kulturnog mjesta. Njih, međutim, nije
osvježio niti se na njih osvrnuo ni Aleksandar Pejaković, trenutni
upravnik Banjalučkog studentskog pozorišta.
Odlukom
Izvršnog odbora Skupštine opštine Banjaluka, mlada amaterska trupa
dobila je podrum kuće čije je prizemlje i prvi sprat bilo Spomen soba
Veselina Masleše. Povodom dvadesete godišnjice oslobođenja Banje Luke,
20. aprila 1965. godine na ovu staru zgradu postavljena je spomen-ploča u
čast života Veselina Masleše, na kojoj je napisano: “Na ovom mjestu
bila je kuća u kojoj se 20. aprila 1906. godine rodio narodni heroj
Veselin Masleša”
Zanemarivanje takvih detalja – a detalj
je samo ono što je dovoljno simbolički potkrijepljeno, jako i duboko
utkano u sadržaj da može stajati ili se posmatrati samo – moguće je
oprostiti samo u slučaju amnezije, ili čupanja ličnog i društvenog
sjećanja. Ako postoji bilo ko, ko još uvijek ima takva sjećanja, ili te
detalje pamti – kao što ih pamti većina Banjalučana, onda je riječ o –
falsifikatu.
Čovjeku, jedinom živom biću koje ima svoju
istoriju, i zna unaprijed ishode svojih postupaka, namjere i ciljeve
zbog kojih nešto radi, teško je oprostiti zanemarivanje takvih detalja.
Preciznije, moguće je jedino amnezijom, na koju je banjalučka pozorišna
publika izgleda odavno pristala. U kojoj će se kasnije, umjesto
istrgnutih stranica kolektivnog sjećanja pojaviti tomovi novih detalja –
poput sveštenika, političara i politikanata.
Kultura je jedini imperativ života
Sa
istorijom i kulturom sjećanja predratne Banjaluke i njenog formativnog
identiteta već dvadeset i pet godina razračunavaju se političari i
politikanti. Onih koji su je u očima grada i svijeta stvarali, podizali i
proslavljali neće više biti, ali njihovo mjesto neće biti prazno –
popuniće se trenutno relevantnim (pitanje je kome) šmirantima politike i
svega što se uz nju veže. Njihov rad, trud i zalaganje, pogotovo kada
je riječ o kulturi, toliko su minorni, nebitni i degradirajući da se o
njima ne može ni raspravljati. Ne samo zbog toga što su nepostojeći, kao
što je slučaj, nego zato što to iziskuje dodatno propitivanje: Ko su
ljudi koji danas upravljaju našom kulturom? Šta su njihova dostignuća?
Kako gledaju na ideje i pravce kojima su kulturu vodili oni prije njih?
Kakve kulturne identitete oni uspostavljaju, i zbog čega se ne vode
baštinom i kulturološkim tradicijama? U konačnici, možda je i najvažnije
pitanje kakve idejne, ideološke i političke veze imaju današnje
kulturne perjanice i upravljači kulturnog poretka sa protjerivanjem,
nestankom i potpunim zatiranjem tragova ondašnjih kulturnih pregalaca i
stvaralaca.
Tokom
rata, u naletu istorijskog revizionizma i ideološkog revanšizma,
Masleša i njegova Spomen soba sa svim svojim eksponatima iseljeni su i
njihova sudbina je trajno nepoznata, da bi na njihovom mjestu
zahvaljujući tranzicionoj privatizaciji osvanuo frizerski salon “Relaks”
Pod
okriljem modernog, novotradicionalnog i novokompletiranog
pop-nacionalnog narativa iz zapisa, spomena i memorijala Banjaluke
nestali su skoro svi po kojima bi se ona u svijetu mogla raspoznavati.
Ključno je i pitanje reprezentacije – ono što pokazujemo kao dominantno,
i ono što dominira u javnom prostoru, u očima bilo koga drugog značiće
naš osnovni identitet. Propast kojoj zdušno srljamo korak je ispred nas,
pa ne samo da ono autentično, izvorno i obilježeno postaje izlišno i
nepotrebno, nego ostaje van svake moguće rasprave ili bilo kakve dnevne
ili dugoročne agende. Prije bilo kakve priče o degradaciji kulture,
budžetskoj insuficijentnosti i neizdvajanjima nužno je ispitati šta je
to osnov kulturnog identiteta Banjaluke i njenih stanovnika, i dokle će
se i grad i njegovi žitelji prilagođavati politikantstvu, a ne kulturi.
Potom i zbog čega se kultura prilagođava politikanstvu i dnevnoj
politici nacionalnih ideologija umjesto da kreiraju svoj politički
imperativ. Koji, svako, nije samo aktivistički, nego i nedvojivo dio
vizuelne baštine, umjetničkog poriva i oživljavanja autentičkih
vrijednosti i praksi.
I to se mora desiti što skorije, prije nego postane
jedino važno ko je koliko iz kog i čijeg granta dobio novaca i podrške.
Što je prvi korak ka ujednačavanju sadržaja, neinovativnosti i kulturnoj
dekadenciji. A mi smo ga odavno pretrčali.
Dominantni
populistički i kvazinacionalni nacionalistički narativ izgubio je svaku
poveznicu i sa onim što je nacionalno autentično i bitno, i to se
odražava i na kulturni sadržaj. Bez obzira koliko ga ima, upitan je
jedino njegov kvalitet. Budući da se u palanačku učmalost ulazi istošću,
nepromjenjivošću, nepropitivanjem i ćutanjem, a ne manjkom količine
sadržaja.
Banjalučko studentsko pozorište jedino je koje u tom
čupanju iz učmalosti ima moralnu i simboličku obavezu. Za razliku od
nacionalnog teatra za koga se očekuje da provodi dominantne matrice, bez
obzira što je to poputno oprečno onom prosvetiteljskom djelovanju (ali
to je priča za sebe), ili komercijalnih pozorišta, Studentsko mora da
propituje i otkriva istine i identitete, sukobljava autentično i izvorno
sa dominantnim i fabrikovanim praksama. Ono ne samo da mora
propitivati, reagovati, kritikovati i identifikovati društvene krivice i
njihove (i)zazivače zbog studentskog i mladalačkog duha, nego i zbog
svoje simbolike.
Čovjeku, jedinom
živom biću koje ima svoju istoriju, i zna unaprijed ishode svojih
postupaka, namjere i ciljeve zbog kojih nešto radi, teško je oprostiti
zanemarivanje takvih detalja. Preciznije, moguće je jedino amnezijom, na
koju je banjalučka pozorišna publika izgleda odavno pristala. U kojoj
će se kasnije, umjesto istrgnutih stranica kolektivnog sjećanja pojaviti
tomovi novih detalja – poput sveštenika, političara i politikanata
U
suprotnom, bez ikakve uzdrške može se reći da je ono svoju tradiciju
potpuno napustilo i degradiralo. Pozivajući se na četrdesetogodišnji
jubilej rada i djelovanja, poziva se i na kontinuitet, ustrajnost,
upornost, pokretačnu snagu i bunt. Svako djelovanje u neskladu sa
izvornim vrijednostima nije ništa drugo do podastiranje trenutnim
vrijednostima, matricama i mišljenjima. Jednako kao što se svaka nova
dramska ili pozorišna kreacija poziva na svoju tradiciju, donosi nešto
estetski i sadržajno novo i drugačije, Studentsko pozorište u svakom
segmentu svog rada mora se pozivati na svoju tradiciju, graditi svoj
jezik, vizual, scenski nastup ili literarni uklon, jer su sve to uslovi
očuvanja i napretka. Bez kojih svaka kreacija ne donosi ništa novo – ni
dramski, ni estetski i etički, a sve zajedno – ni aktivistički.
Prije
bilo kakvog spomena izdvajanja za kulturu u onoj mjeri u kojoj je to
radila Jugoslavija, ili o decentnom odnosu te države prema njenom
kulturnom blagu, treba se sjetiti da su heroji i uzdanice te države bili
upravo Veselin Masleša i Ivica Mažar. Banjalučani, revolucionari,
stvaraoci – sve ono što Banjalučko studentsko pozorište govori za sebe.
Pa ako bismo i pristali na to da treba čistiti prvo svoje dvorište, onda
su u njihovom, i našem, banjalučkom dvorištu, Ivica Mažar i Veselin
Masleša, i pitaju ima li ko stariji – budući da mi, mlađi, već odavno
jedva da znamo ko su njih dvojica i šta su značili gradu u kome trenutno
živimo, i u čiji podrum ulazimo bez ikakve sramote ili nelagode što ih
potpuno brišemo iz sjećanja.