Bah je rođen 21. marta 1685, a umro je 28. jula 1750. godine. Pripadao je jednoj od najuspješnijih muzičkih porodica u istoriji koja je tokom 200 godina imala desetine važnih muzičara i kompozitora. Ovaj veliki kompozitor je imao velikog uticaja na evropske muzičare, od Wolfganga Amadeusa Mozarta do Arnolda Šenberga.
Bahov otac, Johan Ambrosius Bah, bio je gradski svirač u Eisenaku, posao koji je zahtijevao da priređuje sve necrkvene muzičke događaje u gradu i da, po zahtjevu crkvenog orguljaša, učestvuje u crkvenoj muzici. Članovi njegove bliže rodbine takođe su imali muzičke poslove, poput crkvenih orguljaša i kompozitora. U doba kad se smatralo da bi sin morao pomoći svome ocu u radu, možemo pretpostaviti da je J. S. Bah počeo da imitira muziku i svira razne instrumente kad je bio vrlo mlad.
Tokom školovanja, Bahova radoznalost ga tjera da nađe čuvene orguljaše Njemačke, poput Georg Bohma, Dietrich Buxtehudea, i Johann Adam Reinkena, često putujući daleko da bi ih čuo dok sviraju. Nedugo nakon završetka škole, Bah je prihvatio posao orguljaša u Amstadtu 1703. godine. U to vrijeme, vjerovatno osjeća tjeskobu u malom gradu i počinje da traži posao na drugom mjestu.
Zbog njegove vještine, uskoro mu biva ponuđena bolja pozicija u Muhlhausenu. Neke od Bahovih najranijih kompozicija napisane su u ovo vrijeme, ali veliki broj kompozicija koje je Bah napisao u ovom periodu danas su izgubljene.
Još uvijek nezadovoljan poslom, 1708. godine Bah prihvata novu poziciju kao dvorski orguljaš i koncertni majstor u Vejmaru. Ovdje mu je pružena mogućnost, ne samo da svira orgulje, nego da komponuje i svira raznovrsniji repertoar koncertne muzike sa vojvodskim ansamblom. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji Dobro uštimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi muzički tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvodivo isključivo na precizno podešenom instrumentu.
Takođe u Vejmaru nastaje Orgelbuchlein – mala knjiga kompozicija za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himni, koje Bah harmonizuje i priređuje na način koristan učenicima.
Osjećajući povećavanje političke napetosti u vojvodskom dvoru u Vejmaru, Bah ponovo počinje da traži posao u skladu sa svojim muzičkim interesima, pa tako 1717. godine preuzma novu službu i prelazi u Kofen gdje, takođe, vodi dvorsku kapelu princa Leopold od Anhalt-Kofena, koji je i sam bio muzičar.
Većina kompozicija iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandeburški koncerti, svita za čelo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne svite), obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije koristila muzika u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.
Godine 1723. Bah prelazi u Leipzig, gdje biva imenovan kantorom u crkvi sv. Tome i gradskim muzičkim direktorom. Na ovim je službama ostao do kraja života. Posao je zahtijevao, ne samo uči učenike škole sv. Tome pjevanju, nego i da svake sedmice komponuje kantatu, koja bi se izvodila nedjeljom. Ovdje je napisao neke od najboljih kompozicija.
Bah je 1707. godine oženio svoju drugu rođaku, Mariju Barbaru Bah. Imali su 7 djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Malo se zna o Mariji Barbari. Umrla je iznenada 7. jula 1720. godine dok je Bah putovao sa princom Leopoldom.
Sva Bahova djeca su bila muzički nadarena, a neki od njih su postali istaknuti muzičari.
U kasnijem životu i nakon smrti, Bahov ugled kao kompozitora opada: smatralo se je da su njegova djela staromodna u poređenju sa nadolazećim klasičnim stilom. Međutim, nije bio zaboravljen. Bah je bio pamćen kao svirač i učitelj, i kao otac svoje djece. U ovom periodu, njegove najcjenjene kompozicije su njegova djela za klavir.
Preporod Bahovog ugleda u javnosti dijelom biva ponukan Jbiografijom iz 1802. godine koju je napisao Johan Nikolaus Forkel. Gete je upoznao Bahova djela relativno kasno u životu, slušajući nekoliko predstava klavijaturnih i zborskih djela 1814. i 1815. godine. U pismu iz 1827. godine Gete je poredio slušanje Bahove muzike sa slušanjem “vječne harmonije u razgovoru sa sobom”.
Ipak, Feliks Mendelssohn je uradio najviše na obnovi Bahovog ugleda preformansom “Muke po Mateju “ 1829. godine u Berlinu. Mendelsohnovo podržavanje Baha i rast kompozitorove reputacije nastavljeni su u narednim godinama.
Udruženje za promicanje Bahovih djela osniva se 1850. godine. Tokom 20. vijeka proces priznanja muzičke, i pedagoške, vrijednosti nekih Bahovih dijela je nastavljena. Bahov doprinos muzici, ili kako je njegov učenik Lorenz Kristof Mizler rekao “muzička nauka”, često se poredi s genijima poput Vilijama Šekspira u književnosti i Isaka Njutna u fizici.