Izdavačka kuća „Geopoetika” nastavlja da predstavlja srpsku književnost izvan granica Srbije, na anglosaksonskom govornom području, time joj otvarajući vrata i za druge jezike, a u okviru četvrtog kola edicije „Srpska proza u prevodu” (Serbian Proze in Translation) objavila je knjigu izabranih priča Davida Albaharija „Učenje ćirilice” (Learning Cyrillic), u prevodu na engleski Elen Elijas-Bursać.
Prema rečima Vladislava Bajca, prvog čoveka „Geopoetike” i glavnog urednika pomenute edicije, zbirka „Učenje ćirilice” sadrži četiri sasvim nove, do sada neobjavljene Albaharijeve priče priče „Na Zemlji” (On Earth), „Ne, ne i ne” (No, No and No), „Zlatna ribica” (Goldfish) i „Miris druge strane” (The Scent of the Other Side). Takođe, kako je istakao Bajac, u ovu knjigu uključene su i prethodno objavljene Albaharijeve priče, preuzete iz zbirki „Pelerina i nove priče” (Narodna knjiga, 1997), „Drugi jezik” (Stubovi kulture, 2003), „Senke” (Stubovi kulture, 2006), i „Svake noći u drugom gradu” (SKZ, 2009).
– Kroz više od dvadeset priča, David Albahari nam pripoveda, uz dodir njemu svojstvene melanholije, jednu veoma moćnu priču o identitetu. Nailazimo na intimu pažljivo izrađenih bračnih kalupa, odnose i jaz između generacija, došljaka i starosedelaca u Novom svetu, nesposobnost izmirenja čežnje za zemljom iz koje se potiče i potrebe za uklapanjem u život zemlje koja je izabrana – kontrasti koje uočavamo su jaki i podstiču na razmišljanje – dodao je Bajac.
– Zadovoljan sam što je izbor iz mojih priča objavljen u ovoj ediciji zamišljenoj kao ogledalo, u kojem ljudi iz drugih delova sveta posmatraju odraze savremene srpske proze. Prevodi na engleski sigurno će privući i prevode na druge jezike. Mislim da smo prevodilac mojih priča Elen Elijas-Bursać i ja napravili dobar presek mog pripovedačkog stvaralaštva u toku od dvadeset godina – primetio je Albahari, objašnjavajući zatim i sadržaj zbirke „Učenje ćirilice”:
– Naslov knjizi dat je prema jednoj od priča, u kojoj učitelj deci naših iseljenika drži predavanja o ćirilici. Tu se nalazi i jedan Indijanac, koji pokušava da shvati pravoslavlje i da uči srpsko pismo. Njegova sudbina podseća na sudbinu mnogih iseljenika, onih koji su dobili, ali i izgubili mnogo toga. Upravo o tome govore moje priče: o balansiranju između dobitka i gubitka, o tome da težimo da ostanemo ono što smo bili, ali da svakim danom postajemo ono što smo mislili da nikada nećemo biti.
Albahari otkriva i svoj poseban odnos prema priči, kao kraćoj proznoj formi, smatra da priče rastu i stare sa tvorcem, naglašavajući pri tome da njegove nove pripovetke nose pečat prolaznosti i razmišljanja o kraju životnog puta. I za druge autore koje objavljuje „Geopoetika”, Džulijana Barnsa i Pola Ostera, ovo su dominantni motivi.
– Približavam se dobu kada se u Kanadi postaje „senior”, i kada se tamo dobija „starački dodatak”. Seniori imaju specijalne popuste, na primer u bioskopima, za gledanje najnovijih filmskih hitova u tri dimenzije, sve upola cene. Mada, ja sam uvek više voleo niskobudžetna ostvarenja – rekao je Albahari.
Iako je poznat najpre kao romanopisac, Albahari ističe važnost „vernosti” i kraćim prozama, kojima su pažnju posvećivali i Andrić i Tišma, a pišu ih i Basara i Petković.
– Mnogi veliki pisci počeli su kao izvrsni pripovedači: Makjuan, Oster, Piter Keri. I dalje mislim da je Ijan Makjuan bio najbolji u prve dve knjige priča. Posebno sam srećan što je u ovoj ediciji objavljena moja zbirka priča zbog toga što se takve knjige na Zapadu i inače manje vrednuju i slabije prodaju, njima se navodno karijera počinje, ali se nastavlja pisanjem romana. To su neki mehanizmi jači od autora, koje ja ne podržavam. Stoga, želim da se zna da sam i pripovedač, ne samo romanopisac. Romani su moja deca koja su se „otrgla”, priče se poslušno uklapaju u knjigu. Sada pišem jednu koja zapravo piše mene – ističe Albahari, koji za objavljivanje priprema i sasvim novu knjigu priča, kao i novi roman, koji govori o prelomnoj 1968. godini, i njegovom služenju vojnog roka u Banjaluci.
Knjige edicije „Srpska proza u prevodu” nalaze svoje mesto ne samo u prikazima inostranih časopisa (roman Vladimira Tasića „Oproštajni dar” prikazan je nedavno u američkom časopisu „World Literature Today”) već i u okviru naučnih skupova. Naime, roman Vladislava Bajca „Hamam Balkanija”, objavljen na engleskom u prevodu Rendala Mejdžora, u prvom kolu edicije, bio je predmet razgovora na 12. međunarodnom kongresu socijalne i ekonomske istorije Osmanskog carstva, održanom od 11. do 15. jula u Recu, u Austriji, i teme „Danak u krvi u balkanskoj književnosti”, zajedno sa Andrićevim romanom „Na Drini ćuprija”. Pored toga, nezavisna izdavačka kuća iz Njujorka Blooming Twig Books objaviće na jesen američko izdanje romana Dejana Stojiljkovića „Konstantinovo raskršće”.