Povodom novog poetsko-muzičkog projekta Jazz Poesy Standards razgovaramo sa njegovim idejnim tvorcem i autorom samoproglašenim banjalučkim pjesnikom Nebojšom Kuruzovićem.
Otkuda ideja za Jazz Poesy Standards?
Za mene je jazz muzika nešto najbolje što je iznjedrila američka kultura u 20. vijeku. Kako ja već godinama sviram sa našim najboljim jazz bendom Combine kvartet pomislio sam šta će se desiti ako napišem stihove na najpoznatije standarde ove muzike. Postoje neke nezvanične liste najpoznatijih jazz pjesama koje zovemo standardi i koje svi jazz muzičari svijeta znaju svirati. One su na neki način muzički esperanto. Tako se u praksi desi da u nekom malom jazz baru negdje na Balkanu sjednu Japanac, Amerikanac, Grk i Srbin jedan od njih kaže „Summer time“ i odmah počinju da sviraju tu pjesmu. Možda ne govore ni jedan zajednički jezik niti znaju jedno o drugome išta ali počinju da putem ovog jazz standarda komuniciraju i stvaraju kreativni dijalog. E onda se desi još veće čudo jer se u tom baru slučajno nađe neki recimo Tunižanin koji zna da svira saksofon. Priđe im i zamoli ih da im se i on pridruži i oni mu još u kompoziciji naprave prostor za neki odlični solo. Priznaćete da nije fer da oni uživaju a mi samoproglašeni pjesnici treba da blejimo jer nemamo svoj poetski esperanto. E, rekoh sebi ne može to tako! Sad ću se i ja ubaciti sa svojim autorskim stihovima koji su inspirisani tim jazz standardom i na taj način omogućiti svim samoproglašenim pjesnicima svijeta da i oni uskaču na jazz sesione bilo gdje na planeti. Ako me se sjete, sjete na dan poezije? Hvala im. Ako me se ne sjete. Ja sam to svakako radio za svoj ćejf.
Vi ste do sada radili uvjek sa autorskom muzikom. Je li ovo bilo lakše ili teže za pisanje stihova?
Meni je bilo teže. Možda bolje rečeno neugodnije. Uvjek sam se ježio kad neko uzme i recimo na „Za Elizu“ nalijepi svoje stihove. Bojao sam se da sve na kraju ne bude nekako vještački i neprirodno. Odmah sam odbacio ideju da prepjevavam tj. prevodim pjesme na srpski. I onda sam se opustio i odlučio da dok slušam pomislim koji je lajt motiv te pjesme ili neki mali segment koji je izazvao odjek u meni i da od toga gradim svoju priču. Tako u gore pomenutom Sumertime u kome je tata bogat, a mama zgodna pričam o sinu tih roditelja koji je zbog njih raskinuo sa djevojkom čiji roditelji definitivno nisu bogati ali je ona zgodna i lijepa. Ona raskid pokušava da preboli u Makarskoj, a on na ljetovanju na Tajlandu. Ili u My favorite things koju divno izvodi John Coltrane pitam se šta je današnjem čovjeku omiljena stvar. I zaključujem da većina danas ako želi da se riješi bola svrati do šoping mola. Tako da ako želite da saznate šta se desi kad mladi bračni par zaglavi na kasi nekog tržnog centra jer mu nedostaje nešto malo novca za korpu koju je pretrpao dođite na naš koncert.
Kad smo već kod koncerata gdje možemo čuti Jazz Poesy Standards i kakve su prve reakcije publike?
Nastupali smo veću Jajcu, Prijedoru i Tesliću, a u decembru sviramo i u Bihaću. Prvo mi je drago što smo svirali u nekim manjim gradovima jer je to što bi se reklo kod nas „sevap“. MI imamo predrasude oko publike jer mislimo da je nešto ako je malo kompleksnije ili ozbiljnije teško prihvatljivije. Naravno da to nije tačno. Jedan od ljepših komplimenata koji sam dobio je bilo od nekog momka koji mi je prišao u pekari nakon koncerta i rekao da je on mislio da je koncert trajao samo 10 minuta a kada je pogledao na sat da je svatio da je prošlo 1 sat i 10 minuta. Možda je malo pretjerao kada je rekao da je to najboji koncert uz koncert Vlatka Stefanovskog koji se desio u Tesliću, ali u svakom slučaju drago mi je kad nekome uljepšamo veče