Ivan Mažuranić: Javor i tamjanika

 

Pobrđe je drvjem okrunjeno,

Tankim brijestom i vitim jablanon

I vinovom uz brdašce lozom.

Sve se loze uz drvje popeše,

Il popeše, il se popet žele:

Ali neće crna tamjanika,

Već zazire na dolinu mlada.

 

Dolinu je magla pritisnula,

Gusta magla kano
sinje more,

A u magli uzraso javore

U sred drača i tvrda kamena,

Te iz magle pomolio glavu,

Kao bijeli labud iz jezera,

Pa zagleda na prisoj brdašcu.

 

Moli boga zeleni javore:

“Daj mi, bože, do prisoja doći;

Na prisoju crna tamjanika,

Tanka boka a stasa visoka,

Ne bi l’ me se mlada dohvatila

I rumenim nakitila grožđem”!

 

A ona se mlada razgovara:

“Da mi se je dohvatit javora,

Voljela bi, neg na brdu brijesta,

Brijesti su se na suncu rodili,

Ili brijesta, il vita
jablana.

I na suncu i na čistom zraku,

A jablani vodi na izvoru,

Ter im lasno bješe ustanuti.

A zelen se javor podigao

U dolini i u magli gustoj,

U sred drača i tvrda kamena,

Te sam sobom domaša oblake

I dostiže brijeste i jablane!”

 

To govori a prigiba vratak,

Ter se svija pod brdo niz brdo,

Ne bi li ga mlada dohvatila.

 

Gledao ju zeleni javore,

Gledao ju te joj govorio:

“Bogom sestro, crna tamjaniko,

Što prigibaš na dolinu vratak,

Te se svijaš pod brdo niz brdo,

Gdje se druge uz jablane penju,

Uz jablane i zelene brijeste?

Ili ti je život dodijao,

Ter u dolu tamnog groba tražiš?

Il na brdu dosta drvja nema,

Ko ni vite u dolini loze?”

 

Pa javoru loza odgovara:

“Bogom brate, zeleni javore,

Podosta je na prisoju drvja,

Dosta brijesta i dosta jablana,

Dosta ih je, al nijesu za me;

Već me srce na dolinu vuče,

Da grob nađem, gdje mi druga nema.”

 

– “Bogom sestro, crna tamjaniko,

Nemoj tako umirati mlada!”

 – “Bogom brate,
zeleni javore,

Ako umrem uz tebe ću biti!”

 – “Dušo moja,
crna tamjaniko,

Kad te, dušo, ja pogledam mladu,

Od milosti srce moje kopni

Kano
gruda snijega u njedarcu”.

– “Srce moje, zeleni javore,

Kad na tebe ja pomislim mlada,

Od radosti srce moje plamti

Kano
svijeća na večernjem hladu”.

– “Dušo moja, crna tamjaniko,

Hoćeš li mi vjerna loza biti?

Ja ću tebi potporni javore!”

– “Srce moje, zeleni javore,

Bit ću tebi vijerna lozica,

Kad ti meni potporni javore”.

 

Pa se jedan k drugom približuje:

Vita loza silazi javoru,

A javor se k vitoj lozi penje.

 

To gledali sa brda jablani

I zeleni sa pobrđa brijesti,

To gledali te su govorili:

“Eno, kud se povi tamjanika,

Kud se povi pod brdo niz brdo,

I susreta zelena javora,

Kojino se iz doline diže,

Izmed drača i tvrda kamena,

Izmed magle i debela hlada,

Kan
da drva na pobrđu nema.

Sloboda je što čini javore,

A sramota, što nam loza radi:

Već mi ajde da jih rastavimo!”

 

To rekoše a vihar digoše,

Ter se vihar po dolini vije,

S tvrde stijene do stanovna krša,

I razdvaja lozu i javora.

Stoji kršnja grana u junaka,

Stoji škripa žila u lozice,

Stoji jeka vihra po dolini.

Dan ka dnevu, tuga za nevoljom,

Što ne danas, to će sutra biti,

Što ni sutra, to će prekosutra:

Vene loza težeć za javorom,

Vene javor težeć za lozicom:

Svako gine, jer mu drugo čezne,

Nit će jedno da preživi drugo.

 

Jedno veli: “Ja umirem, dušo,

Ali mi je lasno umrijeti,

Kad za tebe ja pogibam mlada!”

Drugo veli: “Ja umirem, srce,

Ali mi je lasno umrijeti,

Kad mi s tobom živjet ne dadoše”.

To govore a s dušom se bore.

 

Gledao jih čoban od ovaca,

pa od mila suze proljevao,

Ter ostavlja na plandištu ovce

I silazi dolje u dolinu,

Pa napravlja gusle od javora

A gudalo od lozice vite,

Tere pjeva ljubav po gorici,

Ljubav pjeva, pripjeva junake,

Kojino se s niska uzvisuju,

Kano
njegda zeleni javore.