U jednom od svojih intervjua iz osamdesetih godina Goran Bregović je, analizirajući balkanski mentalitet, rekao i da na ovom prostoru etiketiranje lopov nema negativnu konotaciju. Naprotiv, rečenica: „E jesi lopov” predstavlja pohvalu osobi na koju je adresirana.
„E jesi lopov” je žargonsko priznanje za nekoga ko nije po strogoj definiciji kradljivac, već osoba koja je uspela u nemogućem i profitirala na ispitu, u firmi, restauriranju stana ili krađi ženskog srca… I svuda je kategorizacija „lopov” dobro došao opis, osim u fudbalu, gde su „sudija, lopove” ili „Tole, lopove” jednoznačno diskvalifikacija.
Lopovi, poput Čaruge, deo su nacionalnog folklora i mitologije. I to ne samo u Srbiji, već i u Engleskoj, gde je ličnost Robina Huda tradicija ravna kruni.
Srpsko-crnogorska banda kradljivaca dijamanata „Pink Panter” oslobodila je savremene istoričare muka, postavši mit već u prvoj sekundi kada je 20. maja 2003. Predrag Vujošević čekićem razbio vitrinu juvelirnice „Graf” u ulici Nju Bond u Londonu i pokupio dijamante u vrednosti od tridesetak miliona dolara. Bila je to najveća pljačka dijamanata u istoriji Engleske. Ne zna se gde se u tom trenutku nalazio vlasnik juvelirnice Lorens Graf, čovek čije je bogatstvo procenjeno na dve i po milijarde dolara, ali su Skotland jard, ili tabloidi, ubrzo krstili ovu pljačkašku ekipu imenom „Pink Panter”. Engleski „kumovi” srpsko-crnogorske mafije iskoristili su detalj koji se poklapao sa filmskim, dijamantom skrivenim u kremi za lice – identičnim kadrom iz filma Pitera Selersa o Pink Panteru. Usledile su sinhronizovane akcije po Evropi i svetu, od kojih je spektakularna krađa u Tokiju po vrednosti (21 milion evra) postala najveća u istoriji Japana, a snimak one u Dubaiju imao je na Jutjubu gledanost ravnu najpoznatijim filmskim otmičarima iz blokbastera „Ocean's 11” i „Ocean's 12” sa Džordžom Klunijem na čelu.
Filmska veza balkanskih kradljivaca nakita nije iscrpljena samo imenom ove grupe. Pre nekoliko godina objavljeno je da holivudski superstar Leonardo di Kaprio priprema snimanje filma o srpsko-crnogorskim pljačkašima i da je scenarista njegovog filma boravio u Beogradu i razgovarao tom prilikom sa pripadnicima beogradske kancelarije Interpola.
Ipak, sami članovi bande nisu bili oduševljeni „filmskom” slavom i smatraju da je sve pošlo naopako kada su uspostavljene „veze” sa Holivudom. Jedan od pripadnika „Pink Pantera” M. B. ispričao je u ekskluzivnoj ispovesti za Nedeljnik da je sa danom kada je grupa dobila ime po filmu Pitera Selersa za njih krenulo sve po zlu. Podsetimo se ove ispovesti sada kada su ponovo u žiži javnosti nakon “spektakularnog hapšenja” jedne grupe u Španiji.
„Onog dana kada su nas prozvali ‘pink panterima’, sve je krenulo naopako. Život nije film. Ćutiš i radiš, nema tu priče. Ipak, došlo je vreme u kome neki otkrivaju sve. Ne bih se prodao nikad. Onog dana kada smo dobili ime ‘Pink Panter’, zauvek smo nestali sa mape. Kada vratim film unazad, pre bih upisao metamatički fakultet nego išao da pljačkam. Danas su ostali tragovi na mom srcu, noćne more, tablete za smirenje… Treba čovek da bude stena da bi posle svega ostao normalan”, rekao je on.
Dok smo ispijali „koka-kolu” i po ko zna koji dupli espreso, „ružičasti” sagovornik odbijao je duge dimove „marlbora” koji se razbijaju po mermernoj scenografiji kafića, koja podseća na onu iz juvelirnica koje su metodom usisivača ostavljali bez skupocene dijamantske prašine. U svakom tekstu koji sam pročitao o akcijama „pantera” radilo se o milionskoj vrednosti robe ili bar o „sići” od nekoliko stotina hiljada evra. Dok me je častio još jednim koktelom kafe i „koka-kole”, koju smo sekli „balantajnom”, pitao sam ga o trenutnom standardu. Da li je ostala neka skupocena ogrlica za penzionerske dane.
„Pitaš me da li je ostalo nešto? Ostalo mi je ovo malo novca da sebi mogu priuštiti neke stvari, pa i svakodnevni ručak u restoranu. Često se pitam je li bilo vredno. Sve te akcije. Taj život. Nekad kažem jeste, jeste,vredelo je. Ali često mislim i da nije. Istina, niko nije direktno nastradao tokom pljačke, ali jeste kasnije kroz godine. Mnoge je život pojeo, a i mene su pokušali da ubiju. Uložena je velika žrtva svih nas… I zapamti, uvek smo pljačakali za sebe, a ne za tamo nekog trećeg.”
Ipak, iako je neuhvatljivi „ružičasti” kazao da je njegova „panterska” ekipa uzimala samo za sebe, a ne za trećeg, medije je oduvek zanimalo ko je mozak grupe čija je organizacija bila ravna „hobotnici”. Jedna od najvećih misterija koja prati „pink pantere” vezana je za tajnovitu Škotkinju Doroti Fasolu. Iako su je mediji i japanska policija dovodili u vezu sa osmišljavanjem akcija vezanim za najveće pljačke „Pink Pantera” u Londonu i Tokiju, ova Britanka jedina je uspela da ne oseti zadah zatvorskih ćelija.
Nikola Vujošević, autor knjige „Heroji ulice”, osoba je kojoj su akcije i kontakti sa nekima iz „Pink Pantera” omogućile status eksperta za „ružičastu” ekipu koja juvelirnice zavija u crno. Za Nedeljnik je opisao ličnost Doroti Fasole.
„Doroti Fasola je pružala logističku i finansijsku pomoć prilikom najveće pljačke u istoriji Japana. Spremila je pasoše, nekoliko mobilnih telefona, obezbedila stanove, da sve ide kako treba. Ispostavilo se da je bila izvanredan organizator i kordinacijom obezbedila da pljačka uđe u istoriju kao jedna od najspektakularnijih.
Doroti Fasola ili ‘veteranka’, kako je u prisluškivanim razgovorima nazivaju članovi grupe, okeanski duboko je urezana u srca ‘pantera’. Koja je prava veza između nje i grupe raspojasanih mladića nikada nije otkriveno, ostale su samo legendarne priče, koje se bajkovito prepričavaju”, ispričao nam je Vujošević.
U te legendarne priče spadaju i one o tajanstvenim ljubavnim vezama Doroti sa zgodnim balkanskim kradljivcima dijamanata.
„Gospođa Fasola upravlja izvozom plodova mora u Aberdinu. Protiv nje se vodi postupak u Italiji, gde je tamošnji organi reda već traže zbog presude u Milanu, kojom je osuđena na pet godina zatvora. Vešto izbegava zatvor i uvek na vreme ulaže žalbu. Italijanske vlasti svim silama pokušavaju da je vide na optuženičkoj klupi, i to za pljačku koja se dogodila davne 1990. u vrednosti od 160.000 funti, ali i za falsifikovanja novca u kasnim osamdesetim. Doroti je velika enigma, žena ogromne moći, a pojedini italijanski novinari je nazivaju Mata Hari, te ne isključuju mogućnost da je ona u stvari tajni agent. Sumnja se da je krajem osamdesetih upoznala jednog od vođa ‘Pink Pantera’ u Italiji”, pričao mi je Nikola Vujošević.
Britanski policijski izvori opisuju Fasolu kao veoma visprenu ženu, koja je odigrala ključnu ulogu u velikim pljačkama, ali je bila uvek dovoljno pametna ostajući na margini i time otklanjala opasnost od hapšenja, koje ipak nije mogla da izbegne početkom devedesetih, kada je označena kao mozak jedne krađe u Italiji.
Ipak, tužioci iz Japana naveli su da su u pljački veka u Tokiju, kada je odnesen nakit u vrednosti od dvadeset i jedan milion evra, srpski članovi bande bili zaduženi za prljave poslove, ali da je osoba koja je stajala iza svega bila Doroti Fasola, koju su britanski mediji opisali ovako: „Ona je tip žene za koju biste pomislili da joj treba pomoć da pređe ulicu, a ne da je mozak u organizovanom kriminalu.”
U nizu misterija vezanih za Doroti Fasolu najzanimljivije je da su se u jednom trenutku pojavile priče da je ova Škotkinja grofica koja živi u bršljenom opasanom zamku i bavi se pisanjem kriminalističkih romana, poput svojih zemljakinja Agate Kristi i P. D. Džejms. Otuda joj je mozak bio nabaždaren za razne ideje, a lakoća prelaska iz fikcije u stvarnost, tačnije iz krimi književnosti u pravu pljačku, bila je dar prirode. Ipak, Doroti Fasola nije bila nikakva stara plemkinja, grofica puna ko brod koja pored kamina smišlja krimi književne hitove, a u pauzi između njih šeme po kojima su se u stvarnosti kretali srpsko-crnogorski frajeri panterskom veštinom i brzinom. Ne, Doroti Fasola je aktivno učestvovala u akcijama još od one sekunde kada je Nebojša Denić sa perikom Elvisa Prislija izvadio hromirani „magnum” na prodavca dijamanata, posle čega je Peđa Vujošević raspizdio čekićem vitrinu londonske juvelirnice „Graf”, kao i u Tokiju, u kojoj je usisana suma od koje su se Japancima još više ukosile oči. Ona je bila i mozak, ali i „radnik na putu”, a njena jedina veza sa titulom grofice je naziv najpoznatije svetske ogrlice „Grofica od Vendoma”, vredne dvadeset miliona evra, koju su „pink panteri” ukrali u Tokiju dok je ona ispijala piće u kafiću preko puta.
A gde završavaju silni dijamanti, pitao sam „ružičastog” sagovornika Nedeljnika: „Kada se pljačke obave, nakit se nosi najčešće u Belgiju, u Antverpen. Tako je bilo poslednju deceniju. Tu se nakit opet obrađuje i kao nov se šalje na tržište Evrope i sveta. Najbolji i najozbiljniji kupci su Izraelci, ali nisu džekovi da časte. Nije slučajno ona stara: ‘Tvrd kao Jevrejin.'”, rekao mi je M. B. koga sam pitao i o samom prelasku na onu drugu stranu „ulice”.
„Poznajem većinu ‘pink pantera’. Svako ima svoju grupu. Moja grupa je imala tri člana. Na početku smo radili u Italiji, a onda je Španija postala naša glavna stanica. Vidra je bio genijalac, a Mungos je čovek planetarno poznat kao vrhunski poznavalac dijamanata. Prva naša pljačka bila je kuća jednog španskog aristokrate. Dobro se sećam da je sve bilo mračno kad smo ušli, a Vidra kaže: ‘Ljudi, osećam da je iza onog ormara sef.’ Bio je bog, kao da je video sve. Upravo je tu bio sef. Natovareni teškom opremom, uspeli smo da otvorimo sef, a nije ga bilo lako otvoriti. Dvesta dvadest hiljada dolara i još mnogo zlata. Izljubili smo se međusobno i bez panike napustili mesto. Vratili smo se nedaleko na smeštaj. Bio je jedan sat iza ponoći. Nego, ja sam se, moj maestro, u četiri sata ujutru vratio na mesto zločina, jer sam bio proklet i nije mi bilo dovoljno. Hteo sam da uzmem jednu sliku i, ako je moguće, još nešto, ali nisam stigao. Došli su vlasnici, ali i policija. Tada sam skočio sa drugog sprata kuće u jedan mali žbun. Ali, majko rođena, to su bile muke. Slomio sam nogu. Prelom, kao da mi je kost iskočila. Trpi, majčin sine, policija, psi laju, a ja punim usta zemljom, da se moj krik ne bi čuo. Sreća da su Vidra i Mungos pretpostavili gde sam. Došli su i spasli me. To je bio moj početak”, otkrio mi je tada detalje svog vatrenog krštenja.
Kada je japanska policija preslušavala razgovore koje je u Tokiju obavljala Doroti Fasola, otkrili su da je obično okretala nekoliko brojeva u Italiji, gde je navodno živela većina „pink pantera”. Ali u Fasolinom listingu pronađen je jedan poziv za Šri Lanku. Naknadno je utvrđeno da je u Šri Lanki boravio Zdravko Radonjić, osumnjičen da je organizovao desetak pljački „Pink Pantera” u Japanu. Radonjić je po misterioznosti uz bok Doroti Fasole, a ujedno i osoba zbog koje se 2001. planeta digla protiv japanskog zatvorskog sistema. Bio je u zatvoru zbog optužbe da je izvršio desetak krađa u osam majskih dana 2000. U zatvoru u Osaki je započeo štrajk glađu i to jer mu nije dozvoljeno da pošalje pismo porodici. „Amnesti internešenel” je saopštio tada da je Radonjić na granici smrti, da ne može da hoda i da moraju da ga hrane preko nozdrva. Japanski zatvor poređen je sa onim u Gvantanamu. Nikola Vujošević opisuje japansku epizodu čoveka koga su mnogi mediji označili kao glavni mozak bande u ružičastom.
„'Amnesti internešenel’, organizacija za zaštitu ljudskih prava, došla je u Japan i našla polumrtvog Radonjića u samici. Primao je tečnost preko nozdrva. Svi su bili saglasni da on ne može da preživi. Hitno je prebačen u bolnicu, koja je obezbeđena najjačom policijskom zaštitom. Radonjić je smešten na osmi sprat. Kada je primio infuziju i nakon što su svi napustili sobu, bacio se u staklo bolnice. Dok je padao, zakačio se na drvo, a onda se, sav u krvi, spustio sa njega na zemlju. Otad mu se gubi svaki trag. Otišao je u legendu, postao je mit”, opisivao je Vujošević scenu koja bi bila proglašena bajkom da se desila na filmu. Ipak, bila je to stvarnost koju ni Holivid ne bi mogao lako da izdublira.
Niko ne zna kako je Radonjić preživeo ovaj skok. Možda bi ga i naveli kao nestalu osobu, da ga u aprilu 2006. godine beogradska policija nije „skinula” sa aviona za Bejrut na surčinskom aerodromu. Dve godine pre toga u Tokiju je izvršena najveća pljačka dijamanata koju je kordinisala Doroti Fasola, koja se, opet, često čula sa Radonjićem, koji tada bio u Šri Lanki.
On je opisao i Zdravka Radonjića i Peđu Vujoševića: „Glavni aduti su im inteligencija, galantnost, elegancija. Obojica su poliglote i putovali su svuda po svetu. Za Peđu je Pariz grad savršenstva. Vujoševića je krasio raskalašni život, doveden do granice bolesti. Davao je svakom kome je stigao, koga je poznavao i koga nije. Trošio je na skupe provode, jahte, klubove. Živeo je brzo, mislio je da je nedodirljiv, ali dodirnuli su ga. Zdravko, alijas Petar Radonjić je staloženiji. Mudar i dostojanstven, nijedne sekunde se ne odaje. Vrlo malo je boravio u zatvoru i ima veliku moć. Kažu da se posle Japana distancirao, te da posle ni u jednoj pljački nije lično učestvovao”, opisuje Vujošević trust „panterskih” mozgova i dodaje da su pri regrutovanju novih članova bitni stav i imidž. „Prilikom posete juvelirnicama, sigurno da stil igra ogromnu ulogu, kako niko ne bi posumnjao da nešto nije u redu. Poznavanje jezika, smirenost, a prilikom podele plena, tačno se zna koliko kome pripada. I niški ‘panter’ Milan Ljepoja i njegova ekipa su koristili pravilo koje je uveo Predrag Vujošević, a koje je glasilo: ‘Prvo uloži dosta novca, pa pljačkaj.’ Tako je i ekipa Milana Ljepoje uložila u skupe automobile prilikom pljačke u Emiratima”.
„E jesi lopov” je uzrečica kojom je Bregović opisivao mentalitet Balkanaca. Lopovlukom ili, prostije, krađom se bavio i novinar čuvenog magazina „Njujorker” Dejvid Semjuels, koji je zbog krađa „Pink Pantera” stigao u Crnu Goru i posetio majku Peđe Vujoševića, koja je na novinarsko pitanje koliko je zaradio njen sin odgovorila: „Svi me pitaju koliko je zaradio, a ja kažem devet godina.”
Ovaj novinar je zabeležio i Vujoševićeve reči: „Krađa na Zapadu je toliko integrisana u lokalnu kulturu da se približavala obliku patriotizma.” I mnogi Srbi su, slično Vujoševiću, smatrali da je „panterska” krađa dijamanata, i to okidanjem mozga a ne obarača, i bez ljudskih žrtava sa omrznutog Zapada patriotski čin sličan Novakovom „otimanju” vimbldonskog pehara. Bitno je da je tu pojedinac protiv omrznutog velikog sistema i da ga na kraju pobedi.