Kolektiv od samih početka 1999. djeluje interdisciplinarno – šestorica osnivača unijela su prijašnja iskustva iz različitih umjetničkih područja (vizualnih umjetnosti, performansa, industrijskog dizajna, filma i glazbe) i sublimirala ih u performativni jezik koji često opisuju riječju “dé-montrer” – sempliranje i repetiranje svakodnevnih situacija pomoću filmskih i DJ tehnika. Smatrajući da je autentičnost u doba post-arta nemoguća, kolektiv Superamas uzima, citira i derivira “ready-made” iz svakodnevnog života i pop kulture u filmično montiranu simulaciju na sceni, naglo preklapajući jeftinu zabavu s ozbiljnim temama. Njihovi su scenski kolaži histeričan prikaz masovne zapadne kulture kroz okno YouTubea, “reality showa”, kasnonoćnih striptiza, prizora iz obližnjeg puba, holivudskih blockbustera i žanrovski izvitoperene teatralnosti, sa svim njezinim devijacijama i prigodnim spektaklom.
Superamas ne vjeruje u autorstvo i originalnost materijala, već u istraživanje i produkciju. Kao što i sami viču u BIG 2nd episode (show/business), “Remek-djelo? Pa dosta toga!”. Superamas za sebe tvrde da nisu umjetnici jer nemaju potrebu za ekspresijom, već da rade kolaborativno kao znanstvenici u istraživačkom timu, svaki sa svojim zadatkom. Kada u svom prvom djelu, Building, kažu “science is the art of transforming questions until you get answers”, skoro pa najavljuju da će, nadilazeći postmodernu doktrinu o hiperrealnosti impliciranoj u njihovom radu, transformirati teze Judith Butler o muškom seksualnom identitetu u izvedbenu praksu. Parodirajući sami sebe i ponavljajući na pozornici u različitim medijima ono što se maločas dogodilo, dijabolički “loop” hipnotično se pojavljuje u dubliranim glasovima ili simultanom izvođenju istog na sceni i paralelnim video projekcijama, od čega posjetitelj pojam vremena osjeća kao psihozu, a film Groundhog Day kao modus operandi izvedbe.
Njihov multimedijalni opus uključuje svjetlosne instalacije (Digging up, 2001), koreografirane performanse (Building, 1999 i Bodybuilders, 2001), video radove (Billy Billy, 2002) i video instalacije (When We Were Kings, 2005), knjige i objekte (Photo Performance, artist book iz 2006 i Jils & Jils, svjetlosni objekt iz 2005.) i koreografirane skulpture (High Art, 2005). Lošim teatrom, lošim filmovima i još lošijim reality showovima bavi se trilogija BIG (2002, 2004, 2006), a u Empireu (Art&Politics) iz 2008. kombiniraju Napoleonove ratove s koktel-večerama u ambasadama i najnovijim političkim vijestima u kritičko propitivanje globalizacije. Najnoviju kazališno-multimedijalnu komediju Youdream izveli su u srpnju ove godine na festivalu sommerszene u Salzburgu, gdje smo i vodili ovaj razgovor.
Kako ste počeli raditi pod imenom Superamas?
S: 1999. smo počeli raditi zajedno, no tada smo se znali već petnaestak godina. Odlučili smo se za demokratski način rada u kojem svatko radi na svom dijelu, za što je osobno ime bilo koga od nas bilo neprikladno. Osobna uvjerenja nisu ono od čega polazimo. Prvi zajednički projekt bio je Building, hibridni performans u koji smo pokušali unijeti elemente znanstvenog teksta i od njega provesti naraciju na atipičan način, način koji je sličniji gradnji kuće, preko konstrukcije pa do završnih slojeva, podložno zakonima gravitacije, fizike, psihologije i urbanizma.
Trilogija BIG, o kojoj ste objavili i knjigu, bila je prekretnica u načinu rada i formiranju vrlo jasnog kritičkog i estetskog diskursa koji se u kasnijim radovima ponavlja. Koje su osnovne ideje i metode svakog od triju dijelova?
S: Dijelovi trilogije nisu povezani na klasičan narativni ili pravocrtni način, već se momenti i karakteri ponavljaju nasumično u sva tri dijela. BIG 1 (reality show/artificial intelligence) počeli smo od lošeg scenarija za sapunicu. Istraživali smo ideju repeticije, kako u teatar asimilirati iskustvo mijenjanja i kontrole programa tzv. DVD player efekta? Filmski jezik i metodologije kao što su “looping”, “slow motion”, “zoom in”, krupni plan počeli smo od trilogije BIG kontinuirano implementirati u daljnje projekte. U BIG 1 prisutne su dvije scene, od kojih se svaka ponavlja tri puta: prva, u kojoj tri muškarca slave rođendan od jednoga ispred televizora, a potom mu dovode djevojku koja pleše na techno glazbu, i druga u kojoj grupa ljudi vježba koreografiju na pjesmu Praise You. Varijacije na temu su svaki puta drugačije, kao i ishod događaja, a diverzija DVD playera kojeg drži Superamas kreće se do apsurda i dekonstrukcije. U BIG 2 (show/business) bavimo se kreiranjem želja, vrijednosti i principa koji su temelj holivudskih filmova i svijeta oglašavanja, s naglaskom na Godardovu poetiku i način rada.
S drugim dijelom ove trilogije, BIG 2 bili smo na turneji u SAD-u, gdje nas je zaintrigirala američka opsjednutost idejom sreće, koja se često poistovjećuje sa uspjehom i slavom, a vjerojatno je to tematski utjecalo na zadnji dio, BIG 3 (happy/ending). Susret sa biodancing tehnikama za dostizanje osobne sreće i zadovoljstva bio nam je izuzetno zanimljiv, i naravno da smo grupno otišli na radionicu s masterom Europe. Biodancing plesne tehnike smo modificirano upotrijebili u završnom dijelu. U Americi su nas potpuno prihvatili, nisu imali problema sa zabavnim karakterom našeg rada, dok su nas u Europi u početku doživljavali preplitkima i zabavnima da bi bili interesantni i ozbiljni u tome što radimo. Na europskom kontinentu sve mora biti bolno, polako i duboko da bi se smatralo umjetnošću. A mi radimo svijetlo, brzo i šareno. S druge strane, na nas je mnogo više od tradicije europskog historicističkog i hermetičnog teatra utjecala pop kultura koja je većinom potekla iz Amerike.
Osim što radite sa profesionalnim performerima, često uključujete naturščike, preciznije ljude koji na sceni obavljaju isti posao kao i u stvarnom životu. U čemu su prednosti jednih i drugih, i koji su zahtjevi koje im postavljate?
U BIG 1 sudjelovale su prave go-go plesačice i stjuardese. Razlog zbog kojeg koristimo performere koji nisu profesionalni glumci jest što pokušavamo izaći iz ustaljenog i dosadnog načina glume. Kako se bavimo fikcijom i njenim odnosom sa realnošću, korištenje ljudi kojima je to prava uloga i u životu stvara zanimljivu situaciju u kojoj stjuardesa igra stjuardesu i na sceni, te koristimo autentičnost kako bi zamaglili granice stvarnog života i teatra. U BIG 3 plešu profesionalni plesači, od kojih smo zahtijevali da ‘zaborave’ sve što znaju o tehnici plesa, i da ples više odglume, što je nešto od čega inače zaziru. Spajanjem ta dva svijeta dobivamo upravo ono što želimo – dozu realnosti sa dozom fikcije. U teatru postoje zadane metode kako se stvara iluzija da se stvari na sceni uistinu događaju, a upravo od tih konvencionalnih načina prikaza uvijek želimo pobjeći.
Koji je bio početni koncept od kojeg ste krenuli razvijati show Youdream i koliko se on izmijenio tijekom rada?
Youdream je projekt koji smo otpočeli kao suvremeni TV show na internetu. Htjeli smo izaći iz konteksta teatra, a prvo istraživanje započeli smo s glumcima koji su se bavili ispitivanjem karaktera na video-chatovima. Pokušavali smo pronaći matricu ponašanja i modela koji su tipični za stereotipe europskog identiteta. Nakon što smo kodirali klišeje koji se ponavljaju, počeli smo nacionalne stereotipe i diskurs masovnih medija, pod krinkom komedije, povezivati s temom snova kako bi prikazali subliminalnu moć reprezentacije slika i ljudi koji ih stvaraju. Referirali smo se i na nepostojanje pravog identiteta na internetu, kao što se događa kada odabereš “nickname” i stvoriš avatar kojim se koristiš u komunikaciji sa drugima pa istovremeno možeš biti više osoba. Način glume je bio uvjetovan tim situacijama.
Priču o stereotipima razvili ste i dalje od nacionalnog identiteta. Uloge žena i muškaraca namjerno ste prikazali na stereotipan, skoro šovinistički način, a ozbiljnim političkim temama pristupate humoristično i nekorektno.
S: Biti političan znači za nas shvatiti i prihvatiti površnost svijeta kojim smo svakodnevno okruženi te iskoristiti relacije koje se njime protežu kako bi pružili dublji uvid u stvarnost i način na koji funkcionira. Sve je pop kultura, danas živimo u društvu reprezentacije. Odete li na selo ili na more na odmor, sve izgleda kao što i treba izgledati i kao što ste već prije vidjeli na televiziji. Mi se želimo baviti realnim, zato se i bavimo reprezentacijom koja je neodvojiva od stvarnosti.
Politička nekorektnost i seksizam su svuda oko nas te ih nećemo ignorirati ni u radu. Tema nacizma kojom se bavimo u jednom dijelu predstave prezentirana je na lagan i humorističan način, kao u neukusnim vicevima i šalama, jer vjerujemo da je taj način ponekad iskreniji i otkriva puno istinitije stavove i strahove. Uzimamo iz realnosti automobil, striptizetu ili sami sebe – Superamas, kao “ready-made” baš zbog siline značenja koje sa sobom nose. Što se tiče seksizma, naivno bi bilo reći da više ne postoji i praviti se da se odnosi moći ne zasnivaju i dalje na tome.
U Youdreamu se u jednom dijelu obraćate publici i reinterpretirate njihove snove. Kakav je vaš odnos sa publikom i razmišljate li kakav će njihov dojam biti?
S: Tema interakcije i aktivnog uključivanja publike danas je izuzetno popularna, no mi se time ne bavimo. Ipak, stalno razmišljamo o publici i kakav će efekt viđeno imati na gledatelje, ali ne želimo da izađu s predstave s ikakvim nametnutim stavom ili saznanjem, želimo da budu nesigurni i potaknuti time što su vidjeli. Želimo im pružiti iskustvo koje će oni sami nadograditi dalje, svojevrsni otvoreni kraj. Francuski filmski dvojac Straub-Huillet tvrde da je njihov filmski izričaj izvan propagande i izbjegavaju manipuliranje gledateljima. Mi pokušavamo da naš rad ne bude nositelj ideologije ili vrijednosnih sustava, što je naravno nemoguće u potpunosti, ali da na meta-razini nakon gledanja budu moguće razne opcije i interpretacije. Umjesto da se postavljamo izvan svijeta i sudimo o njemu, mi se pozicioniramo u sam centar.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.kulturpunkt.hr