Predstava Hipermnezija je svojevrsni igrokaz sastavljen od ličnih, i ponekad traumatičnih iskustava samih glumaca, iskustava koja kulminiraju u devedestim godinama prošlog vijeka. Kolaž ovih iskustava čini predstavu komornom, a gledaoca kroz jednostavne ali jasne simbole teleportuje u ne tako daleku prošlost.
Veoma je važno što je predstava Hipermnezija, u režiji Selme Spahić, imala svoje izvođenje i u Banjaluci, a ono što je još važnije jeste da je prijem kod publike bio iskren i emotivan.
Tanka je linija koja je Hipermneziju mogla pretvoriti u dirigovani i patetični, politički korektan kolaž, kakva je većina osvrta na prošlost u regionalnim teatrima.
Razlog što se to nije desilo i ovaj put jeste to što je centar priče, umjesto u objašnjavački haos, smješten u lični svijet samih aktera, bez namjere da se on upoređuje i gradira. Lični svijet, koji je tako ranjiv i krhak, a opet, i kao takav, taj svijet je onaj na kome počiva harmonija i sklad jednog društva. Onog trenutka kada je sjajni glumački ansambl odlučio hrabro da iskorači sa pričama iz dubina svoje intime i podijeli ih sa nama, gledalac je postao dio scene.
U trenutku kada se odlučimo da poslušamo istinite priče drugih ljudi, one priče kojih smo savremenici, one postaju i naše. Nažalost, većina nas živi sopstvene monologe o prošlosti, bez namjere da rizikuju da budu uznemireni onim što se dešavalo blizu, a što tada nisu željeli da primijete. Ono što nakon ove predstave užasava jeste osjećaj da sve govori da smo mi u Bosni i Hercegovini prije spremni da ponovo preživimo isti užas devedestih, nego da se suočimo sa vlastitom prošlošću.
No, iako je teatar manji od stadiona, predstave kao što je ova mogu pomoći da to ipak ne bude tako … pa korak po korak.
