<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Hasanaginica

Je li stabilokratsko i tehnokratsko upravljanje psihičkim osjećanjima i emotivnim procesima odlika savremenog građanskog društva ili evoluciona neminovnost feudalnog sistema srednjeg vijeka?

04. februar 2023, 5:38



Četiri mjeseca nakon duge i iscrpljujuće bitke utvrđivanja krajine kod Gacka, Hasanaga nije vidio porodicu. Odbijajući savjet efendije Jusufa da posjeti porodicu u svom dvoru, Hasanaga traži od efendije Jusufa da Hasanaginicu i njenog brata bega Pintorovića obavijesti o odluci da će u dvor otići prekosutra, ali da ga supruga u dvoru ne čeka.

 'Hasanaginicino begovsko porijeklo i gospodština nisu joj dozvolili da se isprlja u posjeti vojnom stacionaru' – misli Hasanaga. Da je otišla, misli Hasanaginica, Hasanaga bi ljubomorno mislio da je u vojni stacionar došla zbog mirisa vojske i pogleda askera, pa i svih drugih razloga osim da njega vidi.

Hasanagina odluka donesena u afektu je datost, a datost je i odluka bega Pintorovića da u ime sestre traži razvod braka koji je ugovorio sa Hasanagom. Ta dva afekta čvrst su model konstrukcije stvarnosti s alibijem „evolucionih neminovnosti“ feudalnog sistema, pa je ishod pomenutih odluka za Hasanaginicu tek protokolkoji mora poštovati: ostaviti dijete u dvoru Hasanage, otići kući kod majke, a potom pristati na novi brak sa imotskim kadijom koji ugovara njen brat beg Pintorović, bez susreta mladoženje i mlade.

Hasanaginicin uslov biće opraštanje sa djetetom prije nove ugovorene svadbe ili će, u suprotnom, njeno ponašanje na svadbi pokazati nju kao ženu „lakog morala“, nepoželjnu mladu za imotskog kadiju ili bilo koga drugog, i neodanu sluškinju koja psuje velikog vezira i sultana.

U fokusu režije su čvrsti alibiji za konstrukciju stvarnosti. Ako ulogu glavnog glumca „ne prisvajaju“ Hasanaga ili beg Pintorović u dominaciji afektivnosti, onda tu ulogu „prisvajaju“ majka Hasanage ili majka Hasanaginice i bega Pintorovića u dominaciji snage volje za očuvanje poretka feudalnog sistema i evolucionih neminovnosti žene u tom sistemu. Efendija Jusuf pojavljuje se kao glas „racionalnog prosvjetiteljizma“, ali u svojstvu „trećeg čovjeka“, zabrinutog za posljedice po poslovanje Hasanage koje može imati budući brak Hasanaginice i imotskog kadije.

Rediteljsko rješenje računa i na evolucione neminovnosti čovjeka kao neistraženog procesa i nezavršenog bića. U dva jedinstvena unutrašnja dijaloga (dijalogizma) Hasanaginice i bega Pintorovića publika posmatra podijeljen scenski prizor racionalizacija psihičkih osjećanja identiteta, sopstva, susreta sa egom i sviješću, superegom i moralom. Uz elektronske i ambijentalne songove Vlatka Stefanovskog, u efektu prozirnog vela u zadnjem planu prikazuju se već unaprijed pripremljene mimike i gestikulacije Hasanaginice i bega Pintorovića, kao komentari dejstva likova pri istovremenoj živoj igri u pozornici kutiji.

Dva snimka mimike i gestikulacije (gestusa) prikazuju već racionalizovane likove, razjašnjenih emotivnih i psihičkih odnosa prema klasnom porijeklu i identitetu, dok likovi u živoj igri istovremeno ispituju i istražuju identitete kao „produkte“ nasljeđenih, unaprijed stečenih pozicija krupne vlastele. Hasanaginicin unutrašnji dijalog izvodi se uz nijemo i zamračeno prisustvo majke na pozornici, a unutrašnji dijalog bega Pintorovića u potpunoj samoći.

Mistično tumačenje začudne smrti Hasanaginice nad kolijevkom djeteta tokom opraštanja i nove svadbe prati pretpostavku da je predstava svjedočanstvo bizarnosti ilirske balade, a njen predmet brak sa mrtvim čovjekom tj. „svadba onog svijeta“. Imotski kadija u koga je Hasanaginica bila zaljubljena sedam godina ranije, prije ugovorenog braka sa Hasanagom, sada je mrtav čovjek. O tom svjedoči ne samo san Hasanaginice u kome je imotskom kadiji supruga samo u dženetu, već i svjedočanstvo jednog od Hasanaginih baštovana koji je imotskog kadiju lično sahranio prije sedam godina, dok je još radio kao grobar.

Imotski kadija umro je, kaže Hasanagin baštovan na kraju predstave, nakon udaje njegove ljubavi za Hasanagu.  Prema mišljenju Hasanaginog baštovana, „proročanstvo“ je takvo da bi Hasanaginica umrla čak i sedam godina ranije, da je tada bio ugovoren njen brak sa imotskim kadijom. Neizjašnjavanje bega Pintorovića o ovom predmetu i neodgovaranje na pitanje koji imotski kadija je novi mladoženja, pokojnik ili onaj koji je pokojnog zamijenio, stvara pretpostavke koje (i jedna i druga) ukazuju na novi/stari apsurd prihvatanja evolucionih neminovnosti nasljeđenih iz feudalnog sistema.

Na taj model čvrste hiperbolične konstrukcije stvarnosti računa i scenografsko rješenje predstave koje potencira regeneraciju smisla stacionarnog scenskog objekta, centralnog motiva vizuelnog polja. Tretman koji taj scenski objekat ima u scenskoj igri i izvedbi predstave je u skladu sa afektima. Na trenutak je ta drvena kutija sa vodom divan, na trenutak kupaonica ili potok, na trenutak kolijevka s djetetom ili samo dijete. U ma kom od značenja, taj scenski objekat trpi radnju, stanja i zbivanja, kao znak za nasljedstvo i stečevinu krupne vlastele, i u ulozi stvari i u ulozi bitka.

Izostanak kostima i scenografije koji bi gradili utisak o epohi ranog srednjeg vijeka, perioda integralno objavljenog napisa ilirske balade, te utisak koji grade scenska sredstva poput savremenog kostima, savremene rekvizite, izbjegavanje oštrih obrisa u elektronskim, ambijentalnim songovima Vlatka Stefanovskog, korištenje efekta prozirnog vela i projekcijskog platna, daju savremen kontekst naturalističkoj izvedbi teksta Ljubomira Simovića bez dramaturških adaptacija.

Ljubomir Simović, Hasanaginica. Reditelj: Dušan Tuzlančić, scenografija: Marija Kalabić, kostimografija: Marina Sremac, muzika: Vlatko Stefanovski. Igraju: Milan Kovačević (Hasanaga), Bojana Milanović (Hasanaginica), Mihailo Maksimović (beg Pintorović), Goran Jokić (efendija Jusuf), Ljiljana Čekić (majka Hasanage), Sonja Damjanović (majka bega Pintorovića i Hasanaginice), Ognjen Kopuz, Nenad Blagojević, Dušan Ranković, Ivan Petković (askeri i baštovani). Produkcija Gradsko pozorište „Semberija“ Bijeljina, Narodno pozorište Republike Srpske Banjaluka, Srpsko narodno pozorište Novi Sad.