Evropsko viđenje Jevreja od helenizma do XX vijeka.
1.
Tokom Drugog svjetskog rata nacisti su ubili oko 2/3 evropskih Jevreja. Prosvetiteljski ideali racionalnog uma i progresa poljuljani su do temelja, ostavljajući novim generacijama težak teret tumačenja sumanutih istorijskih delanja. Adornovsko objašnjenje omađijanosti cijelog jednog naroda kroz pojam autoritarne ličnosti i kulturne industrije danas nam nije dovoljan da objasnimo sistematizovanu, „teorijski potkovanu“ mržnju prema kompletnom jevrejskom rodu.
„Najdugovječnija mržnja“, kako ju je okarakterisao Robert Vistrič, jedino može da se objasni kroz promatranje istorije evropskog mentaliteta od antičkih filozofa i vladara, viđenja Jevreja u Srednjem vijeku, do precizno konstruisane slike „neprijatelja“ u nacističkoj propagandi. Mit od narodu bogoubici koji je zbog svog zločina osuđen na vječito prognanstvo manifestovao se kroz prikazivanje Jevrejina kao unutrašnje kuge, narativ koji se preslikao sa usana hrišćanskih „otaca“ Srednjeg vijeka na pamflete nacističke propagande. Kako to postavlja Sartr, antijudaizam je zapravo generisani strah, sadizam prema mitskom neprijatelju. „Stoga je antisemitizam od početka manihejizam; on tok sveta objašnjava borbom principa Dobra protiv principa Zla. Između ta dva principa ne može se zamisliti nikakav obzir: treba da jedan od njih likuje, a da drugi bude uništen.“(1)
Evropsko viđenje Jevrejina kao drugog, ima svoje korijene u opštoj koncepciji drugosti koja datira još iz doba Antičke Grčke i helenskog svijeta. Ideja o ne-Grku, varvarinu (2) kao suprotnosti civilizovanom čovjeku, kasnije se ovaplotila u Ciceronovom barbara superstitio, sve do elizabetanskog pozorišta u likovima Marloovog Jevrejina s Malte i Šekspirovog Šajloka u Mletačkom trgovcu. „U onoj meri u kojoj je demokratija izgrađivala sopstvenu sliku i sliku njenog idealnog građanina – varvarin je postajao suprotnost grčkoj arete (izvrsnosti). Dok se ova sastojala od vrlina kao što su pamet, muževnost, promišljenost (…) dotle je varvarin na odgovarajući način ocenjivan kao ropska priroda (…) i pridavane su mu negativne karakterne osobine, dijametralno suprotne grčkim – .“ (3)
Grci i Jevreji se prvi put susreću u VI vijeku p.n.e., kada izbjeglice iz Judeje bježe u Safarad usljed vavilonskih osvajanja. Prema izvorima iz II i III vijeka p.n.e., Grci su judaizam u početku povezivali sa tekovinama antičke filozofije (4). Ova, pozitivna, tradicija prekinuta je za vrijeme vladavine Antioha IV Epifana kada su, pod vođstvom Makabija, Jevreji podigli ustanak (oko 168-140 p.n.e.) što je isprovociralo Antiohovu invaziju Jerusalima. Međutim, razlozi Antiohovog animoziteta prije su bili političke nego antisemitske prirode. Iako je kruto postavljena dihotomija Helen – Varvarin u neku ruku temelj evropocentričnosti i elitizma kasnijeg antijudaizma, treba imati u vidu da su se tek između I i II vijeka n.e. ove tenzije iskristalizovale. (Npr. mržnja koju su Aleksandrinci tokom početaka rimske imperije osjećali prema Jevrejima bila je zapravo odraz animoziteta prema rimskoj okupaciji i „specijalnom položaju“ Jevreja unutar iste. (5))
Sa ranim hrišćanstvom ideja o drugom počinje da se ustaljuje u liku Jevrejina. Sredinom I vijeka n.e. Apion, gramatičar iz Aleksandrije, objašnjava izgnanstvo Jevreja povezujući riječ Sabat sa staroegipatskim terminom u značenju bolest prepona. Dalje, on kritikuje „nepravičnost“ jevrejskih zakona, ismijava obrezivanje i ukazuje na poštovanje glave teleta, kako bi prikazao Jevreje u antihrišćanskom svjetlu (6). U IV vijeku nove ere, kada hrišćanstvo postaje zvanična religija Rima, širom imperije bivaju uništavane sinagoge. U isto se vrijeme prvi put pojavljuje i riječ deicide – bogoubica, u 147. propovijesti Petra Hristologija. Dalje, u prvih pet vijekova hrišćanstva, gotovo svaki hrišćanski pisac bazira svoje tumačenje Pasije na antijudejstvu, razvijajući simbol Jevrejina – vječne lutalice, pomagača đavola, bogoubice (7,8).
2.
Godine 1928., u opštini Masena, nadomak Njujorka, nestala je četvorogodišnja djevojčica. Među susjedima je raširena priča kako su je oteli lokalni Jevreji da bi iskoristili njenu krv tokom predstojećeg Jom kipura, što je navelo i lokalnog šerifa da sumnja na jevrejsku zajednicu. Nakon nekog vremena, djevojčica je pronađena živa i zdrava u obližnjoj šumi u kojoj se izgubila i zaspala (9).
Ideja o mračnom, mističnom Jevrejinu koji ubija nedužne hrišćane kako bi žrtvovao njihovu krv za praznike, datira još od, ranije pomenutog, Antioha IV Epifana koji je, da bi opravdao napad na Jerusalim, ocrnio narod u njemu. Međutim, tek će se u Srednjem vijeku ovaj mit dovesti do potpune pomame Crkve da proganja i uništava jevrejski narod. „U zapadnoj Evropi se najčvršći i najdoktrinarniji antijudaizam ispoljio u razdoblju kada se Crkva, videći neprijatelje svuda oko sebe, osetila pod unakrsnom vatrom različitih nasrtaja.“ (10) Kako bi opravdala pojavu raznih nedaća, bolesti, kuge i neimaštine, Crkva je krivila neprijatelja „iznutra“, pomagača đavola – Jevrejina. Pored zastrašivanja lokalnog stanovništva gotovo mitskim pričama o zlom komšiji koji krade djecu zarad obrednih ubistava dok spavate, čest narativ bilo je i tzv. skrnavljenje svete hostije – direktan napad na hrišćanstvo. Gravure, slike i dramski prikazi skrnavljenja hostije bili su prisutni gotovo svagdje, što je dodatno doprinijelo strahu lokalnog hrišćanskog stanovništva. Ovakvo viđenje Jevreja dovelo je do masovnih pokolja i progonstava širom Evrope, što je eskaliralo u vidu Krstaških ratova.
But here are the Jews dwelling among us, whose ancestors killed him and crucified him groundlessly. Let us take vengeance first upon them. Let us wipe them out as a nation; Israel’s name will be mentioned no more. — hroničar Prvog krstaškog rata, 1095–1099 (11)
Definitivni apartheid počinje 1215. godine kada se, na IV Lateranskom koncilu, donosi odluka da se Muslimani i Jevreji distinktivno oblače – u Francuskoj, Španiji i Italiji odlučeno je da nose žutu traku na rukavu, dok se u Njemačkoj tražio čak i kupasti šešir crvene ili žute boje. „Neprijatelj“ je sada razlog svih nedaća, i u njemu se nalazi začetak i razlog sveg zla, što se vrlo jasno vidi u činjenici da su se najgori pokolji i progoni dešavali upravo u vrijeme nemilih događaja. „Pokolji iz 1348-1349. godine bili su, posebno u Nemačkoj, posledica Crne kuge. Progon Jevreja iz Španije (1492) desio se u razdoblju duge privredne recesije (…) Antijevrejske mere što ih je Venecija preduzela 1570-1573, takođe su pale u doba teškog ekonomskog stanja – “ (12) Kako se pojavio novi neprijatelj – ekonomska kriza – neprijatelja sada treba optužiti i za nju, te se antijudaizam pothranjuje dvjema velikim optužbama: s jedne strane za zelenaštvo i želju za ekonomskom prevlašću, od strane lokalnih trgovaca i siromašnih, s druge strane, za mnogo stariji grijeh, bogoubistvo, što je, opet, dolazilo iz krugova crkvenih otaca. (13)
Oni Jevreji koji nisu pristajali na pokrštavanje, getoizirani su ili bivali prognani. Oni koji jesu, navukli su na sebe samo drugo ruho istog mita, postali su conversosi, i najčešće doživljavali jednaku sudbinu.
Prelazak u Novi vijek samo je pojačao naruženo viđenje Jevreja u Evropi. Tada popularni dramski oblici, misterije i moraliteti, pružali su gledateljstvu jedinstvenu priliku za gnušanje ili ruganje Jevrejima. „Naizmenično su prikazivani zaslepljenost, zloba i kukavičluk Izrailjaca: oni se gube po stranputicama talmudske kazuistike, obasipaju Isusa udarcima i pogrdama. (…) [O]ni su žrtve svih mogućih fizičkih i moralnih nedostataka – “ (14)
Sa reformom Martina Lutera, Jevreji ne dobijaju prijatelja nasuprot zvanične Crkve, već još jednog neprijatelja. Gnijevan na jevrejsko odbijanje da se pokrste i prihvate rigidna pravila luteranstva, Luter se pridružuje antijudaizmu svog vremena. Svečanim odobrenjem pape Julija III da se 1553. javno spali Talmud, slika o neprijatelju bila je potpuna.
3.
Nakon otvorene i radikalne mržnje prema Jevrejinu tokom mračnog Srednjeg i početkom Novog, XVII je vijek donio površinsku sliku asimilacije naroda, da bi se sa prosvetiteljskim idealima XVIII vijeka ta slika tobož uokvirila. U vrijeme prosvetiteljstva limiti getoizacije se naizgled ruše i Jevreji bivaju uključeni u svakodnevicu društvenog života, trgovinu i kulturu širom Evrope, a debata o njihovoj asimilaciji tretira se kao jevrejsko pitanje. Francuska revolucija, koja se u to vrijeme busala u prsa svojim Liberté, égalité, fraternité!, zapravo je samo udarila temelj onome što će se kasnije monstruozno transformisati u liberalizam, komunizam i fašizam. Iako se činilo da je ideja o demonizovanom Jevrejinu lutalici naizgled prevaziđena, nove ideologije donijele su sa sobom i novo tumačenje drugog. Tako je, slijedeći Darvinovu teoriju evolucije, prosvetiteljstvo eskaliralo u rasizmu devetnaestog vijeka.
Helenistička ideja ružnog drugog, pa čak i životinjolikog drugog, sada se vratila u velikom stilu – sa „racionalnom“, teorijski zaokruženom hipotezom. „Postavila su se uskoro druga pitanja koja su uspostavljala razliku između pojedinih rasa klasifikovanjem po nivou njihovog razvitka ukazujući na „superiorne“ i one koji su u odnosu na njih „inferiorni“.“ (15) Između 1853. i ‘55. godine, Artur de Gobino objavljuje uticajan Esej o neravnopravnosti ljudskih rasa. Pedesetak godina kasnije, na pragu XX vijeka, štampaju se falsifikovani Zapisnici cionskih mudraca. „Nacistički zločin zato se lako mogao nadovezati na stare tradicije, trebalo je samo poduhnuti u zapretane tendencije da se već dobije opšta podrška naroda, i to ne samo u Nemačkoj nego (…) u svim delovima Evrope.“ (16)
Jačajući antijevrejsku propagandu, naročito u štampanim medijima kakav je bio ozloglašeni Šturmer, nacionalsocijalisti pobjeđuju na izborima u Njemačkoj 1933. i već prvog aprila objavljuju bojkot jevrejskim radnjama i biznisu sa parolama „Ne kupujte kod Jevreja!“ Karikaturni prikazi Jevreja nastavili su tradiciju srednjovjekovnog narativa o lopuži, lutalici, spletkarošu, širom Evrope. Ideološke matrice počinju da se šire sa političkih na društvene istance, pogotovo u obrazovanju. Kako bi hegemonija bila potpuna, obrazovne institucije morale su da se povežu sa partijom, tako se formira Nacionalsocijalistička unija nastavnika u Njemačkoj i Fašistička asocijacija nastavnika u Italiji. (17) „Antijevrejska kampanja bila je pojačana i zaoštrena krajem 1936. godine, kada je nemačka vlada počela vojne pripreme, a ekonomija zemlje prešla na ratnu osnovu. Posledica ove situacije bila je da su Jevreje postepeno isključivali iz ekonomskog života zemlje.“ (18)
Naoružani navodnim teorijskim hipotezama o inferiornosti jevrejskog roda, često upoređivanog sa insektima koji uzurpiraju arijevski rod, nacisti su ponovo oživjeli naizgled prevaziđene narative, od skrnavljenja hostije do obrednih ubistava (19). Godine 1943. Helmut Šram, nacistički naučnik, objavio je knjigu Jevrejska ritualna ubistva: primjeri iz istorije, u kojoj je sakupio navodne slučajeve otimanja hrišćanske djece zarad obrednih ubistava. Vijekovima utemeljivana legenda o Jevrejinu sotoninom pomagaču, spletkarošu, inferiornom drugom, mogla je konačno da se realizuje u monstruoznom Konačnom rješenju jevrejskog pitanja u Evropi koji je značio protjerivanje, fizičko izrabljivanje i, konačno, genocid.
U većini faza realizacije Plana je “(…)učestvovalo mnogo ljudi različitog profila: propagandisti, pesnici, umetnici, partijski ljudi, nastavnici –” (20)
Holokaust je na stravičan način potresao ideale prosvetiteljstva i vjeru u ljudski racio. Dokazao je do koje mjere mitovi iz daleke prošlosti mogu da utiču na istoriju čovječanstva. Ovi mitovi, međutim, nisu okončani sa naravoučenijama Drugog svjetskog rata. Oni se i dalje pojavljuju, od optužbi fundamentalnih islamista, do akademskih krugova koji tvrde da je Holokaust napuhana izmišljotina jevrejskog naroda (21). Antijudaizam i dalje je prisutan u ekstremnim desničarskim krugovima, kroz brojne teorije zavjere o Izrailjcima koji pretenduju da vladaju svijetom. Tako i dalje živi tvrdokorna slika drugog, koja, kako je pisao Sartr, služi osrednjima kao kohezivno sredstvo identifikacije i tumačenja svega pogrešnog na ovome svijetu. „Antisemit je čovjek koji se plaši. Ne Jevreja, svakako: samog sebe, svoje savesti, slobode, svojih nagona, odgovornosti, svoje samoće (…) Jevrejin je ovde samo izgovor ¬– “ (22) Izgovor koji je, sigurno ne slučajno, lišio života 6 miliona ljudi, a svakodnevno, i dalje, lišava dostojanstva Jevreje širom planete.
——————————————————————————————————————–
1. Sartr, Ž. (1992). Razmišljanja o jevrejskom pitanju. Beograd: Grafos, str. 29.
2. /βαρβαρίζειν/ (barbarizein) u starogrčkom znači govoriti negrčki, brbljati.
3. Dincelbaher, P. (2009). Istorija evropskog mentaliteta. Beograd: Službeni glasnik, str. 347.
4. Gager, J. T. (1983). The Origins of Anti-semitism: Attitudes toward Judaism in Pagan and Christian antiquity. New York: Oxford University Press, str. 39.
5. Ibid, str. 41.
6. Ibid, str. 46.
7. Perry, M. i Schweitzer, F. M. (2002). Anti-Semitism: Myth and Hate from Antiquity to the Present. New York: Palgrave Macmillan, str. 18.
8. Treba imati u vidu postojeću raspravu među autorima o tvrdnji da je rano hrišćanstvo bilo antisemitski nastrojeno. Menahem Stern i Shimon Applebaum, izraelski naučnici, tvrde suprotno od ustaljene pretpostavke.
9. Perry i Schweitzer, 2002: str. 43-44.
10. Delimo, Ž. (2003). Strah na Zapadu. Sremski Karlovci, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, str. 205.
11. Citirano u Perry i Schweitzer, 2002: str. 17. Vid. Riley-Smith, J. (1986). The First Crusade and the Idea of Crusading. Philadelphia: University of Pennsylvania Press, za ideologiju Krstaških ratova.
12. Delimo, 2003: str. 208.
13. Ibid, str. 216.
14. Delimo, 2003: str. 209.
15. Gutman, J. i Šacker, H. (2010). Holokaust i njegovo značenje. Beograd: Zavod za udžbenike, str. 44-45.
16. Dincelbaher, 2009: str. 369.
17. Fridrich, C. J. i Brzezinski, Z. K. (1965). Totalitarian Dictatorship and Autocracy. Cambridge MA: Harvard University Press, str. 150.
18. Gutman i Šacker, 2010: str. 62.
19. Perry i Schweitzer, 2002: str. 2.
20. Gutman i Šacker, 2010: str. 131.
21. Perry i Schweitzer, 2002: str. 176.
22. Sartr, 1992: str. 39.
————————————————————————————————————————-
Bibliografija:
1. Delimo, Ž. (2003). Strah na Zapadu. Sremski Karlovci, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
2. Dincelbaher, P. (2009). Istorija evropskog mentaliteta. Beograd: Službeni glasnik.
3. Fridrich, C. J. i Brzezinski, Z. K. (1965). Totalitarian Dictatorship and Autocracy. Cambridge MA: Harvard University Press.
4. Gager, J. T. (1983). The Origins of Anti-semitism: Attitudes toward Judaism in Pagan and Christian antiquity. New York: Oxford University Press.
5. Gutman, J. i Šacker, H. (2010). Holokaust i njegovo značenje. Beograd: Zavod za udžbenike.
6. Perry, M. i Schweitzer, F. M. (2002). Anti-Semitism: Myth and Hate from Antiquity to the Present. New York: Palgrave Macmillan.
7. Sartr, Ž. (1992). Razmišljanja o jevrejskom pitanju. Beograd: Grafos.